Književno-historijski značaj ilahije i kaside

Kur'an je u prvoj svojoj rečenici, gledano sa aspekta početka njegovog objavljivanja, u rečenici koja je izgovorena u imperativu, upravo ukazao i obavezao sve ljude da se bave naukom. Otuda i naše saznanje i želja da sve ono što je korisno i što identifikuje nas kao Bošnjake i afirmiše naša kulturna dostignuća sa velikim zadovoljstvom prihvatamo i izgrađujemo jedan kontinuitet.

Ilahije i kaside predstavljaju jednu najuzvišeniju pjesničku formaciju kod muslimana. Ako bismo joj tražili neku uporedbu sa nekom evropskom formom, onda bi joj najbliža bila oda, u kojoj obično ima pohvale, zatim izvesne uzvišenosti i ozbiljnosti. Ako uzmemo u obzir spomenuti „imperativ",, izražen u prvim riječima Objave (Ikre' – uči, proučavaj), onda nije čudo što su se islamske, privatne i javne, biblioteke kod bošnjačkog naroda pojavile odmah po dolasku Turaka, dakle sredinom XV vijeka.

Ako pogledamo ostavštine u sidžilima kadija i medžmue naših pojedinih autora, uvjerit ćemo se da gotovo nije bilo muslimanske kuće bez poneke knjige. A ako bismo danas obišli sve, doduše sve ređe, bošnjačke patrijahalne porodice, našli bismo bar neku levhu, kaligrafski izvedenu sentencu na drvetu, tekstilu, kamenu ili metalu. Kada čitamo bošnjačke usvojene ili narodne pjesme, vidimo da je rašireno različito pjevanje: ljubavna lirika, hvalospjevi, pobožne pjesme, pjesme u kojima se opjevaju riječi pretočene u pisma - piše majka sinu ili sin majci, draga dragom, prijatelj prijatelju - pa sve do tužbalica itd. Plodovi ovog književno-umjetničkog pjesništva nalaze svoj izraz u pjesmi koja predstavlja preteču ostalim pjesmama na našem podneblju i iz koje će se izroditi i ostale pjesničke forme. Te forme će se kasnije i osamostaliti i dobiti posebnu formu.

Govorimo o kasidi. Kasida (kasida - pjesma sa ciljem) je pjesnički stil izražavanja u kojem pjesnik teži k jednom cilju. Ova pjesma je nastala još u vrijeme prije pojave islama i to u Hidžazu (tj. Meki i Medini). Kasida, kao najrazvijenija pjesnička forma do tada, imala je razvijenu tradicionalnu tehniku: pjesnik kaside je jako spretan da uoči neki detalj ili sva ona osobita svojstva i vrline prirode koje će opisati u pjesmi koja može biti duga i do preko sto stihova. Kroz cijelu kasidu, ma koliko dugačka bila, provlači se jedna te ista rima.

Tokom petnaestovjekovne pisane historije Arapa, pored Kur'ana, književnost je jedino bila kadra da okupi Arape koji su naseljavali dva kontinenta. Imajući u obzir takav njen uticaj, ona je uspjela preko zajedničkog književnog jezika da sačuva cjelovitost arapskog i muslimansko-kulturnog i civilizacijskog bića. Ta poezija u formi kaside, čije se kontinuirano trajanje proteže od VI vijeka do danas, svakako ne može biti potpuno valjano prikazana antologičarskim zahvatom, jer svaki antologičarski pristup neminovno podrazumijeva, pored opštih estetičkih načela, i lični afinitet sastavljača.

Tvoja ljubav nosi mene,

Tebe trazim, čeznem, vehnem...

Noću, danju gorim, gorim...

Tebe tražim, čeznem, vehnem...

Za blagom se ne okrenem,

što sam miskin – briga mene!

Ašk sa Tobom utješi me!

Tebe tražim, čeznem, vehnem...

Ašik jesam, duše žedne

Sa dna morske špilje jedne

Ti si biser izvadio!

Tebe tražim, čeznem, vehnem...

Džemaludin Latić,

Divan ilahija i kasida, Sarajevo, 2003.

Sredine u kojima žive Bošnjaci obiluju i danas sačuvanim hajratima i zadužbinama - ostavštine dobrih ljudi iz prošlosti. Još jedna osobenost kod Bošnjaka jeste običaj da se ne dižu spomenici njihovim velikanima, nebitno da li su iza sebe ostavili pisano djelo ili hajrat - musafirhane, mektebe ili hamame, ali se zato njihova plemenitost isticana u pjesmama:

„Osta danas na Drini ćuprija,

Osta danas, osta dovijeka..."

Iako nam je vremenski, gledano sa ove distance, vjera jako udaljena, Bošnjaci su vjeru naslijedili i baštine je kroz sve njene vidove.Oni su je, ustvari, približili upravo kroz taj umjetnicki diskurs koji odobrava didaktičku poeziju. Kod ranih Arapa bile su prisutne institucije rapsoda (prenosioca), ali se, nažalost, vrlo malo toga zapisivalo, tako da je tek na kraju VII vijeka počelo zapisivanje onoga što su pjesnici ispjevali u vrijeme prije islama i počeli sastavljati antologije (pjesničke zbirke). Turski naučnici i historičari koji su pisali arapskim pismom dali su ogroman doprinos da ta kultura dođe i do nas, gdje će kasnije biti prihvaćena, usvojena i udomaćena kroz različite forme, a posebno se ogleda u formi kaside.

U ovom kontekstu smo ovu formu kaside i ilahije prihvatili i usvojili, dakle, kao kulturnu baštinu koju njegujemo iz vjerskih, emocionalnih i nacionalnih pobuda - na taj način mi ugrađujemo sebe i naš etnos u ove dvije pjesničke forme. Kasida sa svojim sadržajem (pjesma sa ciljem) namijenjena je čulima slušalaca, ona je upućena, u prvom redu, sluhu recepijenta. Pošto je živjela u usmenoj predaji, ona je u potpunosti prilagođena čulu sluha - kada je njena zvučnost u pitanju, zato i danas slušaoci uživaju u njenom izvođenju.

Formalne odlike ove poezije prilagođene su, osim estetskom ugođaju, lakšem pamćenju. Monorima i jedinstveni metar pjesme trebalo je da olakšaju njeno pamćenje, pošto su pjesme ionako tematski nejedinstvene. Gledano s aspekta historije književnosti, imamo korpus pjesama iz prijeislamskog perioda, koje nam filologija predaje na poetičku i estetičku analizu. Dakle, ne samo što pjesme imamo u jednoj zbirci, nego raspolažemo i književno-historijskim pouzdanim podacimao o njihovom uticaju na stvaralaštvo poslije pojave islama.