Pečat pobjednika

«Ne smije biti prisile u vjeri», stoji u Božijoj knjizi Kur›anu časnome. Arabljani nikada nisu zahtijevali od pokorenih naroda da prihvate Islam. Hrišćani, Sabejci, Persijanci i Jevreji, koji su pod njihovim kraljem Jusufom sto godina ranije doživjeli najgroznije i najokrutnije izlive vjerske mržnje - mogli su nesmetano da obavljaju svoje bogosluženje. Oni su posjedovali svoje hramove, manastire, svoje biskupe, dikhane i rabine. To je bilo neviđeno! To još nikada nije postojalo! Ko je mogao da slobodno diše uslijed teškog vizantijskog nasilja ili od okrutnosti u Španiji gdje su bili progoni Jevreja uobičajena stvar?

Nova muslimanska vlastela i državnici nisu se uopšte miješali u odnose lokalnog stanovništva. «Oni su pravedni», pisao je patrijarh od Jerusalema u devetom stoljeću patrijarhu Konstantinopolja, «ne čine nam nepravde niti nam nameću prisilne dužnosti». Oni priznaju ljudima drugih vjera sve religiozne i građanske slobode - jedino insistiraju na plaćanju poreza. Jer oni su došli da vladaju a ne da preobraćaju i da prave neko jednoumlje! Pobjednici nisu nikako olakšavali prelazak na Islam; već kod oslobađanja od poreza koji su plaćali nemuslimani se to već moglo uočiti. No, pokoreni su htjeli da budu jednaki.

U privrednom i preduzetničkom poslu oni su se približavali muslimanima, što je Arabljanima bilo drago. Bez ikakve prisile su nestajali polako hrišćani kao snijeg u proljeće. Tek u docnijem Islamu kada je došlo do stagnacije i do pojave raslojavanja u nacionalnom pogledu pojavila se vjerska netrpeljivost. Izvornom arapskom menatalitetu fantaizam je bio nepojmljiv. To se osjeća u jasnoj toleranciji Arabljana koja je u suprotnosti sa religioznom pasivnošću kasnog Rimskog Carstva, koje je u svom Forumu ostavljalo mjesta za svakojake kipove.

Trpeljivost Arabljana i njihova plemnitost nasuprot protivnika u vjeri drugačijeg opredjeljenja, imala je korijene već u arapskoj Fati - «džentlmenski ideal» još iz predislamskog doba. Posvjećeno požrtvovanje sve do smrti, bez razmišljanja i bezuslovno važilo je za gosta u to vrijeme isto kao i za krvne rođake. Dolaskom gosta, stranca, koji je možda i neprijatelj, pružao je cijelom srodstvu mogućnost da se pokaže u dobroćudnom svjetlu u porodičnom krugu, izvršavanjem usvojenih normi ponašanja.

Na mjesto pomoći i zaštite rođačke zajednice i plemena od Muhameda je velika zajednica vjernika stupilo na scenu. No, ono što je nekada gostu pružano kao puka ljudskost koja je bila povezana sa tradicijom, bilo je sada nadomješteno vjerskom obzirnošću, koja se ulila u najizrazitiji humanitet - u viteštvo naspram neprijateljstva. Ovo arapsko viteštvo odgovara baš germanskom junaštvu i duboko je utisnuto u svijet. U obličju «plemenitih pagana» koji u odricanju od pobjede odbacuju mač i srčanom protivniku preko svih nacionalnih i religioznih ograda pružaju ruku, ima viteški smisao, kome je Wolfram fon Ešenbah posvjetio jedan nezaboravni spomen: u «Haidi» u vatrenom uzletu njegov junak Perzival dostiže vrhunac viteškog ostvarenja.

Ova otvorenost, čovječnost i tolerantnost arabljanskog utjecaja je ono što je zasjalo pravim bljeskom povezujući najrazličitije narode i religije u začuđujući spoj koji je omogućio zajednički život. Hrišćanske sekte su, za primer Nestorijanci i Monofiziti, koje su sekte bile proganjane od zvanične državne crkve, mogle su po prvi put da se oslobode crkvene i državne torture i da se slobodno posvjete svojoj vjeri.

A kako se biljka okreće svjetlu, da bi se razvijala, tako su se ponašali i pokoreni; negdje su ostajali vjerni svom uvjerenju ali su počeli da se ponašaju slično svojim novim gospodarima. Preuzeli su jezik. Počeli su da daju arapska imena svojoj djeci. Počeli su da se ponašaju slično, da se odjevaju i sprovode arapske običaje; ljekar iz Balbeka, trgovac iz Mosula pravnik iz Granade svi u sukima, bazarima Kaira sretali su se kao dijelovi jednog naroda.

Nikakva prisila odozgo, nego sponatana želja otvarala je vrata pobjedniku koja su vodila ka novom svijetu koji je žudio za ravnopravnošću. Da bi bili bliski, ljudi su uzimali arapska imena, možda iz želje da se spomenu značajni ljudi poznatih imena kao Abd Allah ili Muhamed, što je postalo počast svakog hrišćanina, svakog jevrejina i Persijanca i počev od 10. vijeka je to postala opšte prihvaćena potreba, mada muslimani nisu bili oduševljeni ovim korišćenjem svetih imena. Mada su pokoreni narodi (do Berbera i Španije) pretendovali na isticanje kulturnih vrijednosti, arapski osvajač je u očima većine bio prihvaćen sa izuzetkom obrazovanih i arogantnih Persijanaca koji su ga smatrali skorojevićem.

Oni su bili fascinirani njegovom preduzimljivošću i upadljivom elegancijom. Urođena ormenost vladajuće elite bila je već dovoljna za stvaranje snažnog uzora koji je pobuđivao takmičenje, kako bi se ljudi uzdigli na socijalnoj ljestvici - dobijajući sve ono što je bilo dostupno jednom Arabljaninu. A to je važilo za svakog muslimana. Počasti su bivale sve više ukoliko se bez misionarskog upućivanja ulazilo u smisao verovanja, gdje nije mogla nikakva propaganda da ima nekog naročitog udela, te je čisto uverenje uslovilo masovno primanje stroge arapske religije.

Naravno, onaj koji je bio istinski pristalica islama, morao je Božije riječi da čita i izgovara, onako kako ih je Bog objavio, da ih razumije i piše jezikom Kur›ana jezikom starih arapskih pjesnika - jezikom pobjednika. Uz to je došlo i ono, što se moglo lahko predvidjeti: pobjednik i posjednik ovog jezika već odavno nije bio sam u vladajućoj klasi. Zadnjih vijekova dolazili su Arabljani neprestano iz pustinje putem invazija Beduina.

Talas za talasom je strujala ova bujica preko Sjeverne Afrike, Sicilije, Španije sve dalje i dalje. Novopridošli seljaci, zanatlije, sitni trgovci, službenici, učitelji, naučnici - svi oni su već odavno prožimali okolne narode, polahko im utiskujući arapsko obilježje. Bilo je razumljivo po sebi da je arapski govor postao jezik uprave, sudskog postupka, diplomatije, jezik vlasti, trgovine i privrede. Ko bi to mogao da ne uzme u obzir?

Ko je mogao da prenebregne njihovu ljepotu, umjerenost u saglasju i nenametljivi šarm? Sami njihovi susjedi su bili zatečeni ovim čudom, nad čim su španski biskupi gorko naricali. Tako su spontano nemuslimanski podanici počeli da se utapaju u ovu moćnu struju! Kopti su izumirali. Aramejski, jezik hrišćana ustuknuo je zauvijek pred Muhemedovim govorom. Za hrišćanksu manjinu Andaluzije su papski dekreti i zaključci morali da se prevode na arapski već u devetom vijeku, jer je latinski već malo ko razumio.

Poslije ponovnog osvajanja crkva je bila čak prinuđena da za oslobođene hrišćane prevodi Jevanđelja na arapski jezik. Tako je jedan plemenski jezik u toku jednog vijeka postao svjetski jezik. No, jezik je nešto više od nekog uobičajenog hotimičnog promjenjivog sredstva komunikacije.

On ima obilježje zajedničkog osjećanja kome oblikuje način mišljenja. Formiranje načina mišljenja, sadržaja, sistema vrijednosti daje pečat svim životnim i duhovnim tokovima svim trima kontinentima! To se nazire kod Turaka, Seldžuka i Mameluka koji se pojavljuju kao vladajući elemenat, kao i kod Tata koji preuzimaju vlast, postajući tijelom i dušom poklonici arapske kulture jezika i duhovnih vrijednosti.

nastaviće se...