Adem - (Pokajanje) 6. dio

U okviru porodice podijeljene su uloge i obaveze između Adema (muškarca) i Have (žene). Već smo kazali da je u ovom smislu suština žene u tome da bude majka i da je to ogromno povjerenje od dragoga Allaha koje joj je pruženo. Sa druge strane obaveza muškarca je da bude muž, otac i domaćin. Dakle, muž je glava tj. starješina porodice. On je odgovoran da u okviru porodice Allahova riječ bude gornja (da se unutar nje u svemu poštuje Allahov zakon) i on je odgovoran da se potrudi kako bi donio nafaku svojoj porodici. Žena je opet dužna prihvatiti činjenicu da je njen muž taj koji u svim odlukama treba dati krajnju riječ i pokoravati mu se u porodičnim odlukama. Ali, i muž će biti pitan šta je uradio sa "Allahovim darom".

Zbog toga i on mora i te kako pripaziti svoju suprugu, njegovati je poput najdragocjenijeg dragulja, opskrbljivati je iz svoga imetka (a ona ne mora njega) i čak joj pokloniti mehr (vjenčani dar koji ostaje u trajnom ženinom vlasništvu). Dok je muž izvan porodice u potrazi za nafakom, žena je dužna u smislu svoje majčinske obaveze ostati uz djecu i čuvati čast i svetost doma. Dakako, ženi nije zabranjeno da samostalno privređuje – naprotiv to joj je dozvoljeno (pogotovo u situacijama kada je muž objektivno nemoćan donijeti dovoljno nafake u porodicu), ali Allahov red (onako kako ga mi razumijevamo, a On, hvaljen neka je, zna najbolje) ipak u prvi plan stavlja ženu kao majku i domaćicu, dok je žena kao privrednik, ipak, izuzetan slučaj. Na kraju ovog našeg osvrta na odnos muškarca i žene da napomenemo kako kod dragoga Allaha muško i žensko nisu sasvim izjednačeni, već muško, ipak, ima izvjesnu prednost: "Muškarci vode brigu o ženama zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje.

Zbog toga su čestite žene poslušne i za vrijeme muževljeva odsustva vode brigu o onome o čemu trebaju brigu voditi, jer i Allah njih štiti. A one čijih se neposlušnosti pribojavate, vi posavjetujte, a onda se od njih u postelji rastavite, pa ih i udarite; a kad vam postanu poslušne, onda im zulum ne činite! Allah je, zaista, uzvišen i velik!" (An-Nisa', 34) Ali, po pitanju fundamentalnih stvari kao što su vjerska prava i obaveze, učešće u nagradi i kazni, mogućnost spasa na onom svijetu, itd., kod dragoga Allaha, Pravednog, muško i žensko su potpuno ravnopravni: "Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i, doista, ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili." (An-Nahl, 97) "... A onaj ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, ući će u Džennet i neće mu se učiniti ni koliko trun jedan nepravda." (An-Nisa',124)

Pokajanje (tevba) put spasenja

Prvi čin drame ovoga svijeta za Adema, alejhisselam, hazreti Havu i čitavo njihovo potomstvo započeo je njihovom lahkovjernošću i naivnošću. Naime, voljom dragoga Allaha prvo njihovo boravište bijaše Džennet u kojemu su imali samo jedno jedino ograničenje: mogli su uživati sve blagodati džennetske osim plodova jednog jedinog drveta koje im je bilo zabranjeno: "I Mi rekosmo: "O Ademe, živite, ti i žena tvoja, u Džennetu i jedite u njemu koliko god želite i odakle god hoćete, ali se ovom drvetu ne približujte pa da sami sebi nepravdu nanesete!" (Al-Baqara, 35)

Brižni Gospodar im je ukazao na njihovoga otvorenog neprijatelja koji im samo zlo i propast želi i upozorio ih da ga nikako ni u čemu ne poslušaju: "O Ademe," – rekli smo – "ovaj (Iblis prokleti) je doista neprijatelj tebi i tvojoj ženi, zato nikako ne dozvoli da on bude uzrok vašem izlasku iz Dženneta, pa da se onda mučiš." (Taha, 117)

Međutim, lahkovjernost i naivnost Adema, alejhisselam, i hazreti Have učiniše da su njih dvoje, zaboravivši na jasno upozorenje dragoga Allaha, povjerovali prokletome Iblisu kada im je on prišao i vještim jezikom ih ubjeđivao da kušaju plodove zabranjenoga drveta, zaklinjujući im se da tako mogu postati besmrtni i čedni poput meleka i da mogu steći carstvo koje neće nestati: "I šejtan im poče bajati da bi im otkrio stidna mjesta njihova, koja su im skrivena bila, i reče: "Gospodar vaš vam zabranjuje ovo drvo samo zato da ne biste meleki postali ili da ne biste besmrtni bili"; i zaklinjaše im se: "Ja sam vam, zaista, savjetnik iskreni!" (Al-A'raf, 20,21) "...

Ali šejtan mu poče bajati i govoriti: "O Ademe, hoćeš li da ti pokažem drvo besmrtnosti i carstvo koje neće nestati?" (Taha,120)

Vjerujući riječima svoga otvorenoga neprijatelja, iako na njega biše upozoreni, njih dvoje su kušali plodove zabranjenoga drveta i time načinili izuzetno težak grijeh, jer su svjesno i namjerno prekršili jasnu zabranu njihovoga Gospodara. Činom svjesnoga kršenja naredbe dragoga Allaha, njih dvoje su automatski i izgubili pravo daljnjega boravka u Džennetu i korištenja svih njegovih blagodati. Prvi znak toga bi njihov trenutni gubitak odjeće.

Čim su oni prekršili zapovjed dragoga Allaha, istoga trena sva njihova odjeća je nestala i ostali su bukvalno goli i bosi, bez džennetske odjeće i bez bilo koje druge džennetske blagodati. Osramoćeni i poniženi pokušali su svoja stidna mjesta sakriti stavljanjem džennetskog lišća preko njih, ali nisu mogli sakriti sramotu i ogavnost svojega nepromišljenoga postupka, niti izbjeći žestoku kaznu zbog toga.

I, uistinu, kazna je stigla: odredbom dragoga Allaha njih dvoje su, zajedno sa prokletim Iblisom, morali napustiti prelijepe džennetske perivoje. Meleki su ih sve skupa odnijeli na planetu Zemlju, da im ona bude privremeni dom. Ali, iako Adem, alejhisselam, i hazreti Hava učiniše istu nevaljalštinu kao i prokleti Iblis (namjerno su prekršili jasnu naredbu dragoga Allaha), ipak je njihov slučaj sasvim drugačiji. Naime, njih dvoje su probali zabranjeno voće iz lahkomislenosti i naivnosti, a ne iz oholosti i inata.

A, i njihov postupak nakon učinjenoga grijeha je sasvim suprotan postupku prokletoga Iblisa – on je je odabrao put inata i istrajavanja u nepokornosti, dok je Adem, alejhisselam, dakako, skupa sa svojom voljenom ženom, odabrao put priznanja grijeha i iskrenoga pokajanja. U tom smislu primjer naših roditelja Adema, alejhisselam, i hazreti Have, jasno nam ukazuje na iskreno pokajanje (tevbu) kao put spasenja, put izbavljenja iz svake situacije ma koliko ona izgledala bezizlaznom. ...

Hakim u svome Mustedreku preko Se'ida ibn Džubejra prenosi da je Ibn Abbas u pogledu riječi: "I Adem primi neke riječi od Gospodara svoga, pa mu On oprosti" rekao: "Adem je pitao: 'Gospodaru moj, zar me nisi Ti stvorio Svojom rukom?' 'Jesam', odgovorio je. Onda je upitao: 'Zar nisi udahnuo u mene od Svoga duha?' 'Jesam', odgovorio je. 'Zar mi, kad sam kihnuo nisi rekao: – Allah ti se smilovao! – Zar nije Tvoja milost iznad Tvoje srdžbe?' 'Jeste', odgovorio je. 'Zar mi nisi propisao da ću ja ovo uraditi?' 'Jesam', rekao je. 'Hoćeš li me onda ponovo vratiti u Džennet ako se pokajem?' 'Hoću' odgovorio mu je Allah." Hakim zatim dodaje: "Sened ovog hadisa je tačan, ali ga Buharija i Muslim ne navode."

Hakim, Bejheki i Ibn Asakir preko Abdurrahmana ibn Zejda ibn Eslema prenose da je čuo od svojega oca, a on od svojega djeda, on od Omera ibn el- Hattaba da je Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Kada je Adem učinio grijeh, rekao je: 'Gospodaru moj! Tako ti Muhammeda, molim Te da mi oprostiš.' Allah ga je na to upitao: 'Otkud ti znaš za Muhammeda, a još ga nisam ni stvorio?' Adem je odgovorio: 'Gospodaru moj, kad si me Svojom rukom stvorio i u mene od Svoga duha udahnuo, ja sam podigao glavu i na stubovima Arša ugledao natpis: 'Nema boga osim Allaha, Muhammed je Allahov poslanik.' Znao sam da ćeš Ti uz Svoje ime spomenuti samo onoga ko Ti je najdraži od svih stvorenja.' Allah je na to rekao: 'U pravu si, Ademe. On mi je najdraže stvorenje, pa pošto si Me njime zamolio, već sam ti oprostio. Da nije Muhammeda, ne bih ni tebe stvarao." Doista, kod dragoga Allaha nema grijeha koji On, Svemilosni, Samilosni neće oprostiti onome ko se iskreno pokaje: "Reci: "O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i On je milostiv." ... (Az-Zumar, 53)