Tako Mi vremena, čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje. (El-Asr, 1-4)
„Tako Mi vremena“ - riječi su kojima Allah, dž.š., započinje suru El-Asr (Vrijeme), koja, i pored svoje kratkoće, sadrži mnogo poruka i značenja, nad kojima se svaki musliman mora zamisliti, jer su u njima njegova sreća i uspjeh na oba svijeta. Sama činjenica da se Allah, dž.š., zaklinje vremenom dovoljna je da se uoči važnost koju islam pridaje vremenu.
Sura El-Asr je, po mišljenju većine učenjaka, objavljena u Mekki. Sam njen sadržaj govori da je objavljena u prvom periodu širenja islama. Amr ibn el-As spominje da ga je Musejlema el-Kezza, prije nego je primio islam, došao i pitao: “Šta je u ovom periodu objavljeno vašem drugu (tj. Muhammedu)?“, a da je on odgovorio: “Objavljena mu je jedna kratka, jezgrovita i rječita sura.“ “Koja?“, upitao je, pa mu je Amr citirao ovu suru. Imam Šafi kaže: “Kada bi se ljudi malo više zamislili nad ovom surom, ona bi im bila dovoljna.“ U predanjima stoji da se dvojica ashaba prilikom susreta ne bi rastavili i poselamili dok ne bi jedan drugome proučili ovu suru (Ibn Kesir, Sujuti).
Allah, dž.š., se kune vremenom da je čovjek na gubitku, što ukazuje na njegovu propast, izuzimajući one koji srcem vjeruju - rade dobra djela, preporučuju jedni drugima istinu i strpljenje u nedaćama. Što se tiče tumačenja riječi „asr“, postoje različita mišljenja o tome kojim se to vremenom Uzvišeni kune, da li se radi o: ikindija namazu, dakle o ikindijskom vremenu, čovjekovom vijeku ili o vremenu posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., cjelokupnom vremenu od postanka svijeta pa do njegovog nestanka itd. Najprihvatljivije mišljenje je da se radi o čovjekovom vijeku, jer čovjek svakim danom troši (gubi) to vrijeme i bliži je njegovom nestanku. Mnogi ibadeti su vremenski ograničeni, poput namaza, hadža, posta, zekata itd., i ukoliko se obave van okvira tih vremenskih granica, čovjek neće imati nagradu za njih, a u nekim slučajevima će čak biti i kažnjen.
Pored toga, životni vijek ljudi u ovom ummetu je daleko kraći nego životni vijek ljudi koji su živjeli za vrijeme Nuha, a.s., ali je Allah, dž.š., počastio ovaj ummet time da se dobra djela umnogostručavaju kod onih koji ih čine. Međutim, i pored ove činjenice, moramo znati da je i život na ovom svijetu vremenski ograničen, pa zato trebamo što više vremena provesti radeći ono što vodi Allahovom zadovoljstvu, jer, u suprotnom, ćemo sigurno zažaliti nad prokockanom prilikom za ulazak u Džennet, upravo zbog gubljenja dragocjenog vremena i neiskorištavanja svakog trenutka za činjenje dobra. Kaže Hasan el-Basri: “Bio sam kod ljudi koji više paze na svoje vrijeme nego što vi pazite na vaše dinare i dirheme.“
To su bili oni koji su vjerovali u Sudnji dan i koji su znali da nije daleko trenutak kada će se njihova knjiga djela zatvoriti, tako da su koristili svaki trenutak u obožavanju Allaha, dž.š. Amir ibn Abdullah, poznati tabi’in, čak je molio Allaha, dž.š., da mu odagna nagon za snom, kako bi Ga mogao i danju i noću obožavati. “Ubijanje“ vremena je samo jedan od znakova Allahove srdžbe kojom On pogađa one kojima nije zadovoljan.
Kaže Ibn kajjim: “Ko hoće da zna svoje mjesto kod Allaha, dž.š., neka pogleda čime ga je Allah uposlio.“ To jest, ako si upošljen činjenjem dobra, onda ti Allah, dž.š., želi povisiti stepen i želi te približiti Sebi, a ako ti vrijeme beskorisno prolazi, onda ti ni kazna nije daleko. Jedan alim je rekao: “Ako hoćeš da se približiš Allahu, neka tvoje danas bude bolje od tvoga juče, i neka tvoje večeras bude bolje od tvog jutros.“ Isto tako, prenosi se da je jedan učenjak svoje knjige ostavljao samo kada spava. Čak i kada je ulazio u kupatilo naređivao je sinu da sjedi pored vrata i čita mu knjigu, kako mu ne bi ni jedan trenutak prošao da ga ne iskoristi u pokornosti Allahu. Vidimo koliko je važno vrijeme i zato Allah, dž.š., kaže da je čovjek na gubitku, osim onoga kod koga se nađu četiri osobine, o kojima ćemo govoriti u sljedećem broju.
