Samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spašen biti

Na Dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi, od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spašen biti. (Eš-Šu’ara’, 88-89)

Mjesto čovjekovog takvaluka (pobožnosti) je srce. Ako je neko pobožan, onda je pobožan u srcu. Allah, dž.š., u navedenom ajetu spominje da će na Sudnjem danu spašen biti onaj ko dođe čista srca. U ajetu je spomenuto srce koje ima pridjev “selim“. Riječ selim dolazi od istog korijena kao i riječ islam. Jezički “kalb-i selim“ znači: čisto, zdravo, nepokvareno srce. Konkretnije, to je srce koje je zatvoreno za sve ono što je strano ili suprotno islamu. Biti vlasnik ovog srca znači ponašati se po principima koje je Kur’an postavio za jednog vjernika. Ova definicija je univerzalna i obuhvata sve što je potrebno.

Pitali su Aišu, r.a.: “Kakav je Poslanikov ahlak?“ Ona ih upita: “Čitate li vi Kur’an?“ “Čitamo“, odgovoriše prisutni. Tada Aiša nastavi: “E, njegov ahlak je Kur’an.“ Allahov Poslanik, s.a.v.s., je bio živi Kur’an koji hoda zemljom, odnosno Kur’an se odslikavao na njegovo ponašanje. Kur’an je sišao da bi najprije Allahov Poslanik, s.a.v.s., uredio svoj život prema Kur’anu, a onda kako imam (vođa) bude radio, tako će i džemat, odnosno cijeli Ummet urediti svoje shvatanje života i svoje ponašanje na ovom svijetu.

“Kalb-i selim“ možemo definisati i kao srce koje je sigurno od nanošenja bilo kakvog šera (zla). Jer Allahov Poslanik, s.a.v.s., u jednom hadisu kaže: “Musliman je onaj od čijeg jezika i ruku su sigurni ostali muslimani.“ Odnosno, musliman ni jezikom, ni rukom ne nanosi zlo drugome. Izraz “kalbi selim“ nalazi se na dva mjesta u Kur’anu i oba su vezana za Ibrahima, a.s. Ibrahimu, a.s., je bilo mnogo teško što su njegov otac Azer i njegov narod živjeli u zabludi. Normalno, svaki čovjek gaji ljubav prema svom narodu i sredini u kojoj živi. Osim toga, nijedno dijete koje je na Pravom putu ne želi vidjeti svoga roditelja u zabludi.

Kada je Ibrahim, a.s., pozvao svoj narod u vjeru, oni mu rekoše: “Semi’na“ (čuli smo), ali bez onog važnijeg: “etana“ (pokoravamo se). Jednog dana, Ibrahim, a.s., ponovo, po ko zna koji put, pozva svoga oca i svoj narod u ispravnu vjeru, ali njihov odgovor je bio kao i odgovor svih ranijih nevjerničkih naroda: “Mi smo upamtili pretke naše kako tako postupaju“ (Eš-Šu’ara’, 74). Tada Ibrahim, a.s., podiže ruke i zavapi svom Gospodaru: “Gospodaru moj, podari mi znanje i uvrsti me među one koji su dobri i učini da me po lijepom spominju oni što će poslije mene doći, i učini me jednim od onih kojima ćeš džennetske blagodati darovati, i ocu mome oprosti, on je jedan od zalutalih i ne osramoti me na Dan kad će ljudi oživljeni biti, na Dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi, od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spašen biti” (Eš-Šu’ara’, 83-89). Ibrahim, a.s., je bio vlasnik “kalbi selima” kako i Kur’an potvrđuje: ”Kad je Gospodaru svome iskrena srca došao…” (Es-Saffat, 84). Pored toga, na Sudnjem danu čovjeku će pomoći samo srce koje bude imalo ovu osobinu ”selim”. To znači srce koje je čisto od kufra (nevjerovanja), jer srce koje bude imalo kufra neće imati selameta (spasa). Onaj ko preseli kao kafir ili u čijem srcu bude kufra neće se spasiti pa makar mu sin bio Ibrahim, a.s. Iako je Ibrahim, a.s., otac mnogih Poslanika, na Sudnjem danu neće moći pomoći svome ocu Azeru čije srce je bilo prepuno kufra. Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: ”Na Sudnjem danu Ibrahim će biti tužan i žalostan kada daleko ispod svojih nogu ugleda svoga oca, pa će reći: ‘Gospodaru, ovo je moj otac!’ Allah, dž.š., će uništiti njegovog oca Azera tako što će izbrisati ljubav Ibrahima prema njemu, pa će ga zaboraviti i neće ga osjećati kao roditelja.“

Pogledajte Poslanikovog amidžu Ebu Taliba koji je punih 48 godina, još dok je Poslanik bio dječak, štitio Poslanika i nije dozvoljavao da mu iko naudi. Međutim, sva ova dobra ga ne mogu spasiti vatre na Sudnjem danu zato što nije povjerovao u Allaha, dž.š. Čak i kada je Ebu Bekrov sijedi otac došao kod Poslanika i pred njim primio islam, Ebu Bekr se izmakao u stranu i plakao. Allahov Poslanik, s.a.v.s., ga upita: ”Zašto sada plačeš, otac ti je primio islam?” Ebu Bekr mu odgovori: ”Allahov Poslaniče, više bih volio da je ove riječi šehadeta umjesto moga oca izgovorio tvoj amidža Ebu Talib.” Osim toga, Poslanikovom amidži neće pomoći ni njegova dva sina Alija i Džafer, koji su bili poslušni Poslaniku i živjeli u islamu. To je kur’ansko pravilo: “Na Dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spašen biti“ (Eš-Šu’ara’, 88- 89) i ono važi za svakoga, pa i za Ibrahimovg oca Azera i Ebu Taliba amidžu Allahovog Poslanika.