Istina

Istina – svaki čovjek teži ka istini, te mu se stoga traženje istine nameće i kao dužnost. Nađena istina se potom u savjesti sama od sebe nameće kao obaveza da se slijedi i poštuje. Sloboda – svaki čovjek ima pravo na slobodu djelovanja i ta je sloboda neraskidivo povezana s ljudskim dostojanstvom. Ali autentično značenje slobode nije moguće izvesti iz suženog i jednostranog individualističkog poimanja, koje svojevoljno u prvi plan stavlja sebične i uskogrudne interese pojedinca, ne obazirući se na cjelinu društva i društvenih odnosa, tj. onih suodnosnih vrijednosti bez kojih individualna sloboda lahko zavodi na stranputice anarhije i relativizma.

Pravednost – uključuje zahtjev da se drugi prizna na sopstvenom polju, tj. upravo u duhovnoj i moralnoj dimenziji, a na društvenoj razini uključuje zahtjev da se u intersubjektivnim i društvenim odnosima prizna moralni kriterij kao zadnje uporište vrednovanja društvenih odnosa među ljudima. Stanje pravednosti u savremenom društvu je veoma ugroženo, a ta ugroženost nastaje zbog izručivanja međuljudskih odnosa na milost i nemilost poglavito tržišnih – tj. koristoljubivih – kriterija. Tako na mjesto etike dolazi ekonomija, a na mjesto moralnosti dolazi koristoljubivost. U takvim društvenim uvjetima duhovne i moralne vrijednosti bivaju ugrožene, a katkada čak i pogažene.

Ljubav – posmatrano iz perspektive svih religija, zauzima središnje i odlučujuće mjesto u cjelokupnom ličnom i društvenom životu. Ako pritom imamo na umu da istinski temelj ljudskoga prijateljstva sačinjava ljubav, tada probijamo granice religijske i konfesionalne podijeljenosti i prelazimo u područje zajedničkih nastojanja. Ideja ljubavi otkriva neviđene dimenzije autentičnoga ljudskoga djelovanja u socijalnom području. Iz nje izrasta svijest da „moj bližnji nije samo ravnopravna i jednaka osoba, nego da je on/ona moj brat/ sestra bez čijega lica bi moje lice ostalo nezapaženo, neprepoznato i nepriznato". Stoga, autentična uzajamnost među ljudima ostvaruje se pomoću ljubavi koja stoji u temelju bratstva svih ljudi, tj. jedne jedinstvene ljudske porodice, koja zavređuje jednake uvjete poštovanja, zaštite, života, rada, rasta i razvoja.

O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji. Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa (Kur'an, 49:13). Ako su vjere još uvijek tako važan čimbenik, onda je i njihova odgovornost toliko veća, jer odgovornost zavisi od stupnja moći i uticaja kojim neki čimbenik raspolaže. Vjerske zajednice razvijaju različite djelatnosti.

Ovdje ćemo spomenuti tri: obrazovno-odgojnu formaciju naše omladine u školskom odgojnom procesu, vjersko-moralnu formaciju naših vjernika kroz bogosluženje i medijsku djelatnost, budući da su sve naše crkve i vjerske zajednice, manje ili više, prisutne na području medija. Kroz te djelatnosti Islamska zajednica vidi brojne mogućnosti međureligisjke saradnje, a, prije svega, teološko-formacijsku naobrazbu, koja se sprovodi kroz razmjenu profesora i studenata-učenika, naučnih i nastavnih programa, ali i drugih organizacija koje priređuju različite susrete, simpozije, kongrese i druge vidove saradnje.

Međureligijski dijalog je savremeni duhovni izazov za vjernike svih svjetskih religija. U ovom kontekstu, promišljaju se kreposti na kojima počiva međureligijska duhovnost. Riječ je o povjerenju, poniznosti, radoznalosti, prijateljstvu i zahvalnosti. Kroz kreposti međureligijske duhovnosti otkriva nam se misao da međureligijski dijalog ne predstavlja nipošto izdaju vlastite religijske tradicije, nego svjedočanstvo duboke ukorijenjenosti u vlastitoj religijskoj tradiciji. Međureligijski dijalog je neporecivi dio zrele i odgovorne vjere.

Putem dijaloga ne poštujemo samo ljudsku slobodu, nego i odajemo priznanje da je upravo Gospodar izabrao različitost. Povjerenje. Kao i sama vjera, međureligijski dijalog je nezamisliv bez povjerenja kako je posljednja stvarnost, koju vjernici većine svjetskih religija nazivaju Bogom, dobra. Jedino na temelju povjerenja u dobrotu posljednje stvarnosti, koja nadilazi i uzdržava naš svijet, možemo očuvati osnovno povjerenje da su, također, u biti dobri ovaj svijet i ljudski život unatoč neporecivoj nazočnosti različitih oblika zla.

Iz povjerenja u dobrotu posljednje stvarnosti izrasta vjera u sveopštu spasiteljsku volju Božiju, koja ne isključuje nijednog čovjeka. U svetim knjigama svih svjetskih religija sačuvana je svijest o dobroti posljednje stvarnosti koja se poglavito objavljuje baš u spasiteljskoj nazočnosti Božijoj, koja obuhvata sve ljude. Poniznost. Istinskog dijaloga nema bez poniznosti, a u obzorju međureligijskog dijaloga poniznost, prije svega, znači ne ograničavati Boga našim ljudskim načinom razmišljanja.

Na putu međureligijskog dijaloga uvijek iznova treba oživljavati svijest kako je Bog veći od svih naših misli i ideja. Radoznalost. Unatoč dvoznačnosti svih svjetskih religija, sve više kršćanskih teologa smatra kako religijski pluralizam predstavlja dio Božijeg tajanstvenog plana, čije nam zadnje značenje izmiče. Bog je, a ne đavo (kako su prije mnogi tvrdili), htio mnoštvo religija.

Otuda je međureligijski dijalog nezamisliv bez istraživačke i znanstvene radoznalosti. Međureligijski dijalog pokreće radoznalost u vezi s onim što je Bog značio ili znači u životu drugih ljudi, želja da se istraži bogatstvo koje je milosrdni Bog rasuo među narode, radost da se upoznaju drugi putevi do Boga, a njih ima tačno onoliko koliko i ljudi na zemlji. Prijateljstvo. Koliko god je potrebno i hvale vrijedno učiti o drugim kulturama i religijskim tradicijama čitajući učene knjige, za istinski međureligijski dijalog to je nedostatno.

Istinska vjera koju u međureligijskom dijalogu treba upoznati i s kojom treba voditi dijalog nije knjiška vjera, nego vjera živih ljudi. Naša slika o drugoj vjeri cjelovita je i istinita samo nakon što dođemo u doticaj s ljudima koji je žive, a to je moguće samo u prijateljevanju - središnjoj kreposti međureligijske duhovnosti. Zahvalnost. Dublje iskustvo Božije milosti čovjekovo srce redovito čini izvorom zahvalnosti.

U međureligijskom dijalogu, zahvalnost, prije svega, podrazumijeva zahvalnost prema drugima — i to ne samo za ono što nam je s njima zajedničko, nego i za ono što nas čini različitim. U konačnici, istinski međureligijski dijalog vodi radosti zbog jedinstva i različitosti s drugima – zahvalnosti u istoj mjeri za obje stvarnosti koje nam počinju govoriti o Bogu. A zahvalnost nas oslobađa tjeskobe i čini nas opuštenim na temelju povjerenja u dobrotu posljednje stvarnosti i njezinu spasiteljsku nazočnost.

Reisu-l-ulema Adem ef. Zilkić
Konferencija: Međuvjerski dijalog
Srbije i Indonezije
Beograd, 07.04.2011. god.