Ti pomažeš slabe i obilaziš rodbinu

Tog 20-og dana aprilskog mjeseca, godine 571, kada je jutro počelo tjerati noć, u prašnjavoj mahali Hašimija, u kućerku kojeg sagradi Abdullah za sebe i svoju suprugu Aminu plač tek rođenog djeteta donije radost na lice udovice Amine. Zrake sunca veselo obasjaše to nježno lice, a bijele Aminine ruke držahu ga nježno, oči ga milovahu, usne govorahu: „Sine." Sjećajući se svoga muža Abdullaha, Amina poželje da je on tu sada sa njom, da djetetu zajedno daju ime, ali Božija odredba bi takva da on preseli prije nego li ču plač svog djeteta, prije nego li vidje njegov osmjeh, prije nego li dočeka da vidi svoga sina kao Allahovog odabranika, kao vođu svih Arapa.

Amina smišljaše ime, kad se na kapiji ču jak, ali posebno radostan glas Abdul-Mutaliba, koji sav radostan uđe u kuću, uze dijete, svoga unuka, i zovnu ga: „Muhammede! Moj unuk Muhammed." Amina, a i svi ostali prvi put čuše to ime, ali se obradovaše - za posebno dijete posebno ime. Kad bi izgovoreno, vjetar ga poče nositi pustinjom, dok ne zapuhnu kule Kisrinoga dvora, rušeći ih, dok ne zapuhnu vatru koja je vjekovima gorjela, te je ugasi, dok zvijezde ne počeše stidno i radosno trepjereti. I Amina ga prigrli i zovnu: „Muhamede", kad sa njegovih usana ču šapat: „Moj ummet, moj ummet." Žene sa sela dođoše u čaršiju i svaka uze po jedno dijete, zadnja dođe Halima.

Stid udari u njene obraze što ne nađe dijete koje će odgajati, te reče svome mužu: „Ja ću uzeti ovo siroče." Prigrli ga, te krenu prema selu, a njena kamila dobi snagu te stiže njene drugarice. Potom, mlijeka bi u izobilju, stado je dolazilo sito sa paše, bereket uđe u hjihov dom zajedno sa Muhammedom.

Prođe i šest godina od te radosne noći njegovog rođenja. Amina ga uze za mubarek ruku, te krenuše put Jesriba, na mezar Abdulahov. Kad stigoše, dječak upita: "Majko, čiji je ovo mezar?" „Tvoga babe, sine" – reče Amina i suze potekoše niz njeno lice. „Babo" - reče dječak i zali mezar suzama. Na putu prema Meki preseli i Amina. „Majko, oče, zar me ostaviste" - kroz suze prozbori dječak, Allahov Poslanik.

Odrastao je kao siročić; dok su djeca zvala svoje majke, on je šutio; dok su djeca zvala svoje očeve, on je plakao. „Čuvaj ovo dijete, Ebu Talibe" - reče sveštenik. „Čitao sam u Indžilu o njemu, čini mi se da je baš ovo dijete Božiji poslanik." Kad mu bi četrdeset, obistiniše se riječi sveštenika, zovnu ga Džibril: „Muhamede, uči..." „Ti pomažeš slabe i obilaziš rodbinu" - reče mu hazreti Hatidža. „Neće tebe tvoj Gospodar napustiti." A kad mu bi objavljeno: O, ti pokriveni! Ustani i opominji. I Gospodara svoga veličaj..., on ustade i poče govoriti ljudima: „Bog je jedan, ja sam Njegov poslanik.

Budite pravedni, poštujte tuđe pravo, vjerujte i Njemu, Jednom Bogu, se klanjajte." I taj glas se ču i taj se govor proširi i na istok i na zapad, sjever i jug, te riječi ratsjeraše tminu, te riječi izliječiše bolesne, te riječi ispraviše pognute, te riječi razdvojiše istinu i laž, te riječi izgovori Muhammed, Allahov miljenik.