Znam koga ću slijediti

Svaki čovjek, u svojim nastojanjima da život usmjeri u pravcu koji je najbolji za njega, traži svog uzora. Mladi, koji predstavljaju najznačajniji resurs društva, uglavnom svoje uzore traže među glumcima, pjevačima, sportistima ili nekim drugim poznatim ličnostima. U nastojanju da budu „naj...", a u današnjem svijetu u „naj ličnosti" uglavnom se ubrajaju ličosti sa bina ili TV ekrana, mladi u svemu slijede svoje odabrane uzore - od načina odijevanja, hodanja, govora, stajlinga, frizure, pa do najbanalnijih stvari – korišćenja istih riječi u govoru.

Međutim, lutajući tako od bine do bine, od jednog do drugog rijaliti showa, preko komedija, tragi komedija, naučne fantastike te svih drugih medija koji prezentiraju „slavne", mladi i dalje ostaju živjeti kao tragači, jer, ustvari, svi oni koji im se predstavljaju u svom tom glamuru na kraju, ipak, pokažu svoje pravo lice. Šta sada?! Mi želimo znati kojom stazom poći, kojim putem hodati, ko će nas podučiti, ko će nam pravi put pokazati?!

Sjedeći tako jedne večeri na terasi, večeri u kojoj zvijezde nekako posebno sijahu, u kojoj mjesec kao da bijaše nasmijan, a vazduh nekako posebnoga okusa - sladak, pogled mi odluta preko valovitog brežuljka, prateći žubor potoka, koji kao da zboraše riječi koje čuh, ali ne razumjeh, sve do džamijske munare, koja te večeri bješe obasjana kandiljama. Znao sam da je ta večer posebna, mubarek, kako mi je nekad nana objašnjavala kad bih radoznalo pitao zašto je toliko sijalica na munari upaljeno. Iz tog dubokog, tako slasnog razmišljanja u toj posebnoj večeri, prenu me glas mujezina sa munare... „Allahu ekber, Allahu ekber..." - riječi od kojih me poduze neka prijatna jeza, riječi koje me na momenat uplašiše, al' kao da mi neko govoraše: „Ne boj se..." Glas mujezina se prolomi još jače: „Ešhedu en la ilahe illallah, ešhedu enne Muhammeder-resulullah..." Ponovo se sjetih djeda i nane i njihovog stalnog spominjanja tog imena - Muhammed pejgamber, alejhi selam.

Ustadoh i krenuh prema svojoj sobi. Prolazeći kroz dnevnu sobu, krajičkom oka primijetih mojeg babu kako me upitno gledaše, ali ne izgovori ništa. Sigurno je trenutni izraz mog lica pripisivao mladalačkoj zaljubljenosti. Moje razmišljanje je prekinuto već s prvim korakom ulaska u moju sobu, a prekinuo ga je zvuk telefona. Izvadih telefon iz džepa i nevoljno pogledah u displej - nova poruka, pošiljalac: moj drug Amar, inače, za sve nas, do tada, nebitna informacija: povremeni džamijski mujezin. Otvorih poruku očekujući poziv za izlazak.

Međutim, u poruci bješe napisana rečenica koju tad prvi put čuh „svojim srcem": „Večeras je posebna noć, 12. rebiu-l-evel, dan rođenja Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Sjetimo ga se donošenjem salavata na njega." Sjedoh za računar i polahko i bojažljivo, kao da ću nekoga povrijediti, počeh kucati to ime, Muhammed, a.s., na google-u. Otvorih prvu stranicu i počeh čitati: „Muhamed, a.s., je uvijek bio nasmijan, blage naravi i ljubazan. Klonio se tri stvari: prepirke, pretjerivanja i onoga što ga se ne tiče.

Bio je najbolji državnik, najbolji roditelj, najbolji komšija, najbolji drug, najbolji učitelj, najbolji suprug, brat... Muhamed je milost svim svjetovima." Te večeri dugo čitah, željeći da sve saznam o njemu. Nešto mi je govorilo: „Njega slijedi, njega voli. Neka ti je on uzor i bićeš voljen od Onoga koga je Muhammed najviše volio. Srce i jezik tiho šapnuše: „Milost i blagoslovi Božiji neka su na tebe Poslaniče, tebe ću slijediti."