Historija je, kažu, učiteljica života; historija je povijest prošlih naroda; historija su riječi zapisane, upamćene, izgovorene s ciljem edukacije, uzdizanja ili ponižavanja. Pisali su je i jedni i drugi - i pobjednici i gubitnici, siromašni i bogati, robovi i vladari. Pisali su je i sljedbenici ličnosti koje su je obilježile na njima svojstven način.
Upravo sada, zajedno sa svojim bratom, krenuh kroz jedno historijsko putovanje, kroz prašnjavu, nepreglednu pustinju, čiji su valovi samo malo zaklanjali od pretoplog sunca, za koje, na jednom dersu u džamiji, čusmo da će se na Sudnjem danu približiti ljudima, pa će još više peći i grijati.
Ustvari, ders kojeg slušasmo nekoć nas i natjera da polahko, ali odlučno, zakoračimo u prošlost. Ali ne bilo koju. S jasnim ciljem počesmo iščitavati knjigu koja govoraše o čovjeku koji je promijenio tokove historije: o dječaku kojeg ne vidješe oči babove, niti ga ruke njegove štitiše; o dječaku čije suze ponije pustinjski vjetar kad vidje da mu i majku spustiše u mezar; o dječaku kojeg je, mimo svoje djece, amidža volio neizmjernom ljubavlju; o djetetu kojem Džibril srce opra u zlatnome leđenu; o onome kojeg su svi voljeli i iz milošte mu dali nadimak El-Emin; o mladiću kojem Hatidža povjeri svoju karavanu i uvjeri se da nije džaba prozvan Povjerljivim; o mužu Hatidžinom koji osta siroče, ali smrt opet dođe u njegov dom i uze mu tri sina; o onome kojem rekoše: „Svi će te zaboraviti", a on se milion puta na dan spomene; o čovjeku koji je pomagao siromahe i obilazio rodbinu; o čovjeku čije srce obuzimaše tuga gledajući svoj narod kako se zemlji i drvetu moli i klanja; o onome koji se u Ramazanu osami, ali ne bijaše sam; o onome kojem se obrati Džibril povjerljivi i kaza mu: „Uči"; on je onaj kojeg prozvaše Povjerljivim, Časnim, ali kad im reče da je Bog jedan i da je on Poslanik Božiji, leđa mu okrenuše; o onome koji je narod koji je hodao ivicom jame napunjene vatrom izbavio i učinio ih vodećim u svijetu, a svaki onaj ko je njegovim stopama krenuo bio je pobjednik; onaj koji je u pećini drugu svome rekao: „Ne boj se, Allah je sa nama"; o čovjeku kojeg nadomak Grada čekahu svi oni čija su srca bila prepuna ljubavi; o čovjeku koji nam pokaza puteve uspjeha i sreće ovoga i onoga svijeta.
O tebi, Milosniče, čitasmo, a svaka riječ koja govoraše o tebi ostavi trag na našim srcima, izmijeni naše živote. Tvoja nas ruka vodi stazama uspjeha, tvoj nas osmjeh, kojeg pratiše riječi, obradovaše. Rekao si da si nas se poželio, poželjeli smo se i mi tebe, Milosniče.
