Tog 20-og dana aprilskog mjeseca, godine 571, kada je jutro počelo tjerati noć, u prašnjavoj mahali Hašimija, u kućerku kojeg sagradi Abdullah za sebe i svoju suprugu Aminu plač tek rođenog djeteta donije radost na lice udovice Amine. Zrake sunca veselo obasjaše to nježno lice, a bijele Aminine ruke držahu ga nježno, oči ga milovahu, usne govorahu: „Sine." Sjećajući se svoga muža Abdullaha, Amina poželje da je on tu sada sa njom, da djetetu zajedno daju ime, ali Božija odredba bi takva da on preseli prije nego li ču plač svog djeteta, prije nego li vidje njegov osmjeh, prije nego li dočeka da vidi svoga sina kao Allahovog odabranika, kao vođu svih Arapa.