Istina postoji, a laž se izmišlja

Prije neki dan smo imali završni sastanak redakcijskog kolegijuma o pokretanju novina koje su pred vama. Bilo je puno raznih prijedloga u vezi imena novina, rubrika, a na kraju i u vezi broja stranica. E, ovo zadnje hoću da podijelim sa vama. Kaže dr. Redžep Škrijelj ovako: „Nema razloga da novina ima veliki broj stranica. Mi nemamo šta da izmišljamo. Ko izmišlja i ne piše ono što je i kako je, njemu treba puno stranica.“ Baš tako. Dogovorismo se o svemu i odlučismo da pokrenemo islamske informativne novine za vjeru, nauku i kulturu, koje će izlaziti dva puta mjesečno.

O potrebi osnivanja da ne govorimo, jer istinite i iskrene riječi nam uvijek treba. Od trenutka kada je Uzvišeni Allah rekao Kun (budi), te kad je tako i nastalo sve stvoreno, sve je počelo da se širi. Isto tako je preko jednog muškarca i jedne žene nastao ljudski rod, koji se raširio na različita plemena i narode i rase i klase. Tako je to. I od jedne sjemenke nastaje stablo, a ono opet na vrhovima svojih raširenih grana daje plod u kojima se nalaze brojne sjemenke koje su u potpunosti iste sa onom od koje je i nastalo stablo na kojem su rođene. Sve ovo pišem da bih bio jasniji u sljedećem:

Prošlo je skoro dvadeset godina od raspada jedne islamske zajednice koja se zvala Islamska zajednica u SFR Jugoslaviji, ali na taj raspad često gledamo različito. Dok ima onih koji misle da je to loše, ja se, ipak, nadam da i nije baš tako. Kako god od jednog stabla nastaju mlade voćke, ili, kako naš narod kaže, „pilad“, tako je i od one zajedničke nam Zajednice nastalo nekoliko zajednica. Razloga za strah i bojazan ima samo jedan; da li će se mlade voćke okalemiti? Poznato je da voćka i od najbolje vrste, ako se ne okalemi, rađa divljakom. Naša zajednica je neokalemljena rasla 15-ak godina i, sasvim prirodno, počela je da rađa divljake. Dok je stasavala niko nije ni primijetio, a možda i jeste, ali nije govorio, da je vakat da se okalemi. No, kad je vrijeme učinilo svoje i kad okusismo gorčinu divljih plodova, i kad je dara prešla mjeru, odlučismo da uradimo ono što se mora. Tako 2007. godine ovu našu zajednicu uredismo i odlučismo da je okalemimo. Sa Bosnom to nikako nije išlo, a trebalo je. Ustvari, nije. Svi smo mislili da jeste. U početku. Sad znamo da je prava sreća bila da smo kalem potražili onamo odakle nam i dinsko sjeme potiče. U pravu ste ako ste pomislili da je to Turska.

Sad je vakat da ova naša voćka daje slatke plodove. Sad je pitoma. Jedino joj treba hrane, vode, vazduha i toplote da opstane, da se ne osuši, baš kao i insanu. Jer insansko tijelo živi i opstaje od ova četiri faktora. Prva dva su iz zemlje i oni se zarađuju, a druga dva su sa neba i oni nam se daruju.

Toliko je hrane Milostivi Allah učinio halalom, a opet nam je najslađa ona na kojoj smo porasli. Pa nam je najmilije kad uđemo u džamiju da namaz klanjamo, a u njoj klanjači; pristojni, skrušeni u namazu, glave pokrivene lijepim kapama, namirisani, u safu ponizni, sa tespihom namaz završavaju – e, baš slatko. I van džamije ljepota prava. Eto, od skoro i nije tako. Raznih pojava i ukusa. Raznih načina i začina. Svega ima.

Upravo nam je ova naša osmanlijska sofra jedino slatka, mada je lijepa i halal i ona arapska. Ali nama je naša sofra najljepša i ne damo nikom da nam je mijenja. Kad dijete ne bi htjelo da jede ono što mu majka spremi, rekla bi mu: „Poljubi i ostavi.“ I, zaista, dobro dijete bi tako i uradilo. Ali nisu sva djeca ista. Ima ih i koja pomalo odu od kuće u svijet i nešto negdje probaju novo od hrane, drukčije od one majčinske. No, što dođu kući, hoće samo ono što su tamo negdje jeli. Na muku stave i oca i majku, i braću i sestre, i rodbinu i prijatelje, i onog što ga nikad ni sreli nisu.

Često čujemo da je vjera duhovna hrana. Moj Efendija je govorio da je hrana duhovna – dinski amelijjati (dobra djela), voda duhovna – dinski ilumi (vjersko znanje), vazduh duhovni – akaid (dinsko vjerovanje) i toplota duhovna – mehabbetullah (dinska ljubav prema Allahu i radi Allaha). Prema tome, kako i ranije spomenuh, hranu i vodu zarađujemo, a vazduh i toplotu dobijamo. Isto tako, i u nama samima, u našim bićima, u onome što mi stvarno jesmo, onome u nama što ostaje vječno, što ne truhni i ne razlaže se u zemlji i kaburu, tome treba hrane (dobrih djela) i vode (vjerskoga znanja), a na dar ćemo dobiti zrak (vjerovanje – iman) i toplotu (ljubav Allahovu).

Neka nam ovo bude preokupacija i briga, a za ostalo ćemo lahko.

Kaže naš Pejgamber Muhammed, alejhisselam: “Najgora ljudska transakcija (bankrotstvo poslovno) je prodaja svoga Ahireta (budući – vječni svijet) za tuđi – Dunjaluk (sadašnji – prolazni svijet).”

Čuvajmo svoju vječnost!

Dragi čitaoci! Ovo je naš prvi broj. Nadamo se da ćemo opravdati vaše povjerenje i ispuniti vaša očekivanja. Stranice ovih novina će uređivati dobri ljudi i dobri alimi, kao i stručan tim za tehnički dizajn. Ali će nam, svakako, svima dobro doći vaše kritike i sugestije. Posebno preporučujem da nam šaljete pitanja na koja niste sami mogli naći odgovor, a koja se odnose na vjerski život. Na vaša pitanja će odgovarati naš poznati alim Muhamed ef. Demirović, magistar šerijatskih nauka. Očekujemo da nam šaljete vaša viđenja i iskustva koja mogu da pomognu drugima, kao i da nam ponudite vaša naučno-istraživačka zapažanja i znanja. Rado ćemo objaviti vaše tekstove ukoliko pišete islamsku prozu ili poeziju. Jako bismo voljeli da nam pošaljete vaše kaligrafske radove, a najbolje radove ćemo nagraditi novčano ili ćemo ih objaviti u kalendaru za 2011. godinu po Isau, odnosno 1432. hidžretsku godinu.