Legenda o sjeverinskom hanu i tekiji

Mnogobrojni muslimani iz Sandžaka, koji svakodnevno putuju u Bosnu i Hercegovinu i ne slute da, gazeći posljednje metre puta što Sandžaku pripadaju, prolaze tik pored turbeta, koje ne vide. A kada bi zastali da prouče Fatihu potomcima čuvenih bošnjačkih gazija Muja i Halila Hrnjice, postajali bi bogatiji za saznanje o prošlosti ovih krajeva.

Ako se putnik namjernik zaustavi na posljednjim metrima asfalta što Sjeverinu pripadaju, a prije benzinske pumpe koja se nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine, i zakorači udesno, prvo što će uočiti je nekoliko kamenih krstova koji vire iz zemlje i šipraga, a samo mali broj ljudi se po kazivanju sjeća da je tu nekada bila katolička crkva. Koračajući dalje kroz gustu travu prema rijeci Lim, pažljiv posmatrač će uočiti mermernu ploču pokrivenu travom, koja je nekada stajala uspravno, i uz poseban napor pročitati na njemačkom jeziku da spomenik pripada pokojniku Karlu Povolny preminulom 1885. godine. Koračajući dalje pored drvene ograde, koja istovremeno predstavlja i granicu između Bosne i Hercegovine i Srbije, nalazi se na samoj obali Lima johovo stablo i na njemu limena tabla, do pola urasla u stablo johe, na kojoj piše - Područje Priboja. Krećući se dalje obalom Lima uzvodno, prolazi se pored nekoliko stabala jabuka, a onda prvo što pada u oči je desetak nišana sa turbanima, od kojih neki jedva da se uzdižu iznad zemljine površine. Pedesetak metara od ovog mezarja, zaklonjeno sa dvije strane šumom i sa jedne strane rastinjem pored Lima, sakriveno od očiju sa svih strana, nalazi se turbe.

To je niska četvrtasta građevina sa limenim krovom. U turbetu su tri mezara, u kojima su ukopani Suljaga Gibović, bez oznake datuma smrti, drugi je anonimus, a treći je mezar šejha Saliha Hrnjića, koji je živio 95 godina, a datum njegove smrti je 1920-ta godina. O ovom mjestu, gdje je nekad bio han a potom tekija, ne postoji historijska dokumentacija, ali postoji viševjekovno sjećanje generacija, koje je, po mnogima preraslo, u legendu. U posebnom izdanju Orijentalnog instituta u Sarajevu: „Derviški redovi u jugoslovenskim zemljama,” čiji je autor Džemal Ćehajić, zapisano je da je Halvetijska tekija u Sjeverinu podignuta na inicijativu šejha Sejfulaha, koji je, po legendi, u Sjeverin došao iz Bijeljine. Prvi šejh ove tekije bio je šejh Salih, zatim derviš Hajro, a onda šejh Salih Hrnjić, koji se obrazovao u Jedilerskoj tekiji u Sarajevu. Na Ahiret je preselio 1920. Godine, a naslijedio ga je njegov sin Sejfudin ef. Hrnjić, koji se na Ahiret preselio 1986. godine u 106- toj godini života.

Prema pisanju sarajevskog “Preporoda” od 1. januara 1987. godine, Hrnjići potiču iz ugledne porodice Hrnjica, koja je u davnim vremenima živjela u Velikoj Kladuši i koja je poznata po legendarnim bošnjačkim junacima opjevanim u narodnim pjesmama pod imenom Muja i Halila.

Majka Sejfudina ef. Hrnjića, Arifa, bila je iz Sjeverina. Šejhu Sejfudinu ef. Hrnjiću nije bilo nasib da se ukopa pored svog oca šejh Saliha, iako mu je to bila velika želja, već je ukopan par stotina metara dalje, pored turbeta u Starom Rudom.

Prema nekim kazivanjima, tekija u Sjeverinu je srušena tokom Prvog svjetskog rata i nije više obnavljana. Međutim, po kazivanju Hadži Sulejmena Gačanina, ova tekija je srušena 1928. godine, jer se iz brda iznad tekije odvalila ogromna stijena i uništila ovu građevinu.

Prema legendi, tekiju u Sjeverinu je izgradio šejh Abdulah na ruševinama hana, a majstori koji su gradili turbe su svako jutro zaticali mokre ljudske tragove od Lima do mezara – zapravo, mokre tragove ranog sabaha šehida, koji leži ispod stare divlje kruške. Ova priča se pamti kod muslimana ovih krajeva, ali je legendu o Sjeverinskom hanu, tekiji i šehidu najbolje ovjekovječio Fahrudin, jedan od potomaka porodice Hrnjić.

Piše Džemail Halilagić

Priča Fahrudina Hrnjića

Ondje gdje nas sjećanje izda, gdje u izmaglici vremena naiđemo na prazninu, preko koje ne možemo, javljaju se legende. Lepršave i tajnovite, na svojim širokim, prelijepim, mehkim krilima, prenose nas preko praznine u našem sjećanju.

Te noći lilo je kao iz kabla. Činilo se da su se nebo i zemlja sastavili i obadvoje plutaju u jednoj velikoj blatnjavoj lokvi. Povremeno, kao da promijene mjesta. Pod nogama je tamni kišni oblak, a nad glavom teret tla iz koga sipa voda. Karavanska kolona se sporo kretala uskim vijugavim putem niz Lim. U koloni među ustalim trgovcima i putnicima bio je i on - srednjovječni trgovac Šakir Al-Hasan, iz sirijske Latakie. Krenuo je da svojoj trgovini i robi otvori put ka zapadnim zemljama. Prvo bi u Bosni našao grad i mjesto da oformi radnju i magacin, potom bi pokušao da svoje skupe svile i platna proslijedi na zapad. Možda, čak, do iza čuvenog Beča. Taj grad će, poput rubina, kad za to dođe vrijeme, zasijati diljem svijeta, vjerovao je. Još malo pa će i tlo Bosne. Ih, kad bi ovakve kiše padale po žednom tlu Sirije, cijela zemlja bi bila zelena plodna oaza.

On bijaše pobožan čovjek, blage naravi. Trgovački posao bijaše naslijedio od predaka i u svom radu trudio se da radi i vrijedno i pošteno. Kad bi zatvorio oči na tren, nakon naporna radna dana, uvijek bi zamišljao Azraila kako prozračan i lagan dolazi po njegovu dušu sa dugačkim metrom u rukama. U svojim molitvama on se molio da mu Allah dodijeli lahku smrt. Da ga Azrail ne zadavi surovo metrom za mjerenje platna.

Stigli su do hana i konaka u predgrađu Rudog. Još jedan korak i u Bosni je. On sjaha sa konja, prebaci svoje kožne bisage preko ramena i predade uzde konja slugi u konaku. „Smjesti ga dobro i nahrani“, reče slugi. „Neće ti biti zabadava.“

Bio je zadovoljan, dobio je omanju sobu na spratu. Kiša je napolju i dalje neprestano lila kao iz kabla. Skide sa sebe mokru odjeću i uz svjetlost svijeće iscijedi je iznad lavora. Na stolicu razastrije mokru odjeću, a potom leže u drveni krevet.

To je bilo ono čega se plašio, nije mogao da diše. Otvorio je oči i, umjesto jednog Azraila, vidio dvije tamne prilike kako mu drže ruke na ustima. Ne, ovo nije san, ovo je stvarno. Udari nogom i odvali donju stranu kreveta i svi se stropoštaše na pod. Već sljedećeg trenutka kod napadača sjevnuše oštrice noževa. Njegova borba je sa svakim novim ubodom jenjavala. Još uvijek je mislio da sve sanja. Molio se Bogu: „Allahu Jedini. Pomozi mi da se probudim. Rob sam Tvoj i slušao sam Te najbolje što sam znao i umio. Ne daj me na put onih što su zalutali i nestaliu mraku. Izbavi me iz tame na svjetlo. Allahu Jedini, ne daj... da umrem... da nestanem... zauvijek.“ Napadači u mraku spodbiše bisage, sa novcem, preko ramena. Ćutke zamotaše beživotno tijelo u ćebe, a potom vratiše polahko palu donju dasku kreveta. Međusobno iznesoše tijelo ispred konaka. U podnožju velike divlje kruške, ispred konaka, u kamenom obzidu cvjetnjaka, iskopaše u humusnoj rastresitoj zemlji rupu. Na brzinu ubaciše u nju tijelo i zatrpaše. Nekoliko cvjetnih biljaka vratiše kako su i bile. Potom odoše u štalu po konja. Kiša je i dalje lila kao iz kabla. Sutra će izgledati da je bogati trgovac poranio i otišao za svojim poslom. Dvjesto godina kasnije... U toplo ljetnje predvečerje sjedaše šejh derviškog reda halvetija, Abdulah, na svojoj omiljenoj verandi u predgrađu Bijeljine, gledaše crveni zalazak Sunca. Pogledom je prelazio preko linije gdje nebo zemlju nježno dodiruje. Želja mu je bila da osvane jutro, a da su svi ljudi jednaki kako pred Bogom, tako i pred zakonom na zemlji, bez obzira na vjeroispovijest. Da nema mržnje među ljudima, da nema rata, paljevine, ubistava. I kako je njegov pješčani sat života sipao i sipao, tako bi ga povremeno obuzimala, sve veća i veća, žalost što je ta njegova želja njemu tako daleka.

Već u godinama, Šejh je iz dana u dan prebirao svoj život, uspone i padove, sreće i nesreće. Poseban nemir mu se u grudi uvukao prije mjesec dana od kad je uz obavezne namaze -molitve doklanjavao prije spavanja i istihare. Tim molitvama htio je umoliti Allaha da mu ukaže milost, sad pred kraj života da usni istinu. Istinu... Ako može, da učini još kakvo dobro djelo. Umjesto nagrade, u snovima dobio je moru i nemir u grudima kad je budan. Krenuo bi nekud, išao bi nekud samo da ne zaspi i ne sanja taj strašni san u kome putuje kroz kišnu noć. Ide, ide, a ništa ne vidi pred sobom. Potom liježe u neki krevet gdje ga guše i probadaju oštricama neki nepoznati ljudi. Iz nekog tamnog bezdana čuje, kao svoj, prigušeni šapat, hropac: „Allahu Jedini. Pomozi mi da se probudim. Rob sam Tvoj i slušao sam Te najbolje što sam znao i umio. Ne daj me na put onih što su zalutali i nestaliu mraku. Izbavi me iz tame na svjetlo. Allahu Jedini, ne daj... da umrem... da nestanem... zauvijek.“ Na kraju sna bi svitalo jutro, razdanilo bi se. Vidio bi neki put uz rijeku, neko veliko drvo sa širokim granama. Potom bi vidio brdo iznad nekog grada, iz koga je, po sredini, iz zelenila, izbijala stijena. Stijena nalik okamenjenoj ptici sklopljenih krila. Šejh već mjesec dana biska i prebira svoj život. Za svaku i najmanju grešku što je našao, i što ju je svjestan, izgovorio bi na tespih 99 lijepih Božijih imena kao pokajanje i tražio oprost. Izbacio je iz sebe, preda se, sve male i velike zlobe i loše misli. Potom bi pokušao da onako, ko biva, eto, zaboravio, da ne otklanja istihare. Mora bi opet došla, ako ne prve, a ono druge noći.

Nakon dosta razmišljanja i premišljanja, zaključi da se sna ne treba bojati. Ako je tražio istinu, dobio ju je, ma kakva ona bila. Riječi, slike i zvuci putuju neprekidno ovim svijetom. Neko ih osjeti i vidi, neko ne. Neko ih proživi, neko ne. To nisu njegove slike i riječi. Ako nisu njegove, jer se ničeg sličnog ne sjeća, onda su od nekog drugog. To neka dobra, nedužna, duša traži put ka njemu i traži njegovu pomoć. A kome on ovako star i onemoćao može pomoći. I kako da pomogne kad u mraku ništa ni ne vidi. Ne vidi nikakvo lice. Drvo, koliko drveća ima? Brdo, koliko brda ima? Ako je san istina, onda će mu biljeg, kad bude vakat, doći pred oči. Imao je dugu, hladnu zimu ispred sebe da razmišlja i odluči šta učiniti. Odluči da na mjestu koje bude našao, ako ga nađe, podigne tekiju derviškog reda halvetija. Pored tekije prvo bi izgradio turbe za neznanca iz sna, da dobra duša nađe mir. Ali kako pronaći to mjesto? Svakako ne sjedeći i samo razmišljajući! Mora se pokrenuti, kretati se, gledati u brda, rijeke. Odluči da na proljeće krene putevima oko bosanskih rijeka, pa dokle stigne. Prvo je obišao Unu na zapadu. Od konaka do konaka... Potom krenu sa sjevera prema jugu Bosnom, pa niz Neretvu prema moru. Vrati se na kratko kući u Bijeljini, da se malo odmori. Krenu, potom, uz Drinu na istoku, što je više mogao putem primičući se rijeci. Stiže do Foče i bi vrlo umoran. Bi mu svega dosta. I ružnih snova i puta od konaka do konaka. Već je prošlo pola ljeta. „Nije ovo više za moje godine“, pomisli Šejh. „Može me i smrt dočekati na putu. Ko će me spremiti? Ko će me ukopati?“

„Sutra idemo za Višegrad, pa nazad kući“ - reče slugi zaduženom za konje i prtljag. „Poranićemo i sutra ujutru krećemo.“

I vratio bi se i odustao od svog nauma, da mu pažnju ne privuče ušće Lima u Drinu. Padale su te noći negdje kiše u dolini Lima i voda koja doticaše u bistru Drinu bi crvena, gusta i mutna. Rekao bi sve samo rastopljeno crveno ilo teče. Sjeti se crvenih zalazaka sunca koja je gledao u Bijeljini. Pogleda stjenovita brda uz Lim i odluči da bar donekle pođe uz rijeku, da se kasnije ne bi kajao. Još samo jedan konak i odustaje od potrage. Umjesto prema Višegradu, okrenuše putem uz Lim prema Rudom. I prije no što je stigao do konaka u Rudom, ulazeći u ruđansku kotlinu, vidio je brdo. Veliko brdo iznad grada, iz koga je po sredini izbijala stijena - stijena nalik okamenjenoj ptici sklopljenih krila. Činilo mu se da to nije stvarno. Činilo mu se da opet sanja.

U tjesnacu uzvodno nađe, nakon nekoliko dana potrage, staru krušku pored ruševina hana i obližnjeg mezarja. Iz obzide divlje kruške iskopaše mejta, koji je, začudo, bio dobro očuvan. Dolinom se pronese glas o Šejhovom snu, o šehidu, o turbetu koje se zida ispod stare divlje kruške. Još dok su zidali turbe, rekoše majstori, i zidari i tesari, da su zaticali ujutru mokre ljudske tragove od Lima do mezara. Mokre tragove ranog sabaha. Poče na to mjesto dolaziti i narod. Oni koji su imali kakvu teškoću u životu, a i oni bez nje. Da se nad šehidovim mezarom pomole Allahu. Da Mu budu što bliže i da ih Allah Milosni na dobro izvede.

Slijedeće godine, na ruševini hana Šejh Abdulah ozida kuću i tekiju. Ode u Sarajevo i iz Jedilerske tekije, podno Bistrika, dovede za šejha ruđanske tekije Šejh Saliha. Također, dovede u red papire za turbe, kuću i tekiju. A i ušteđevina se već bijaše prikrajčila. Vrati se, potom, u Bijeljinu, kući, da mirno zaspi. Ondje gdje nas sjećanje izda, gdje u izmaglici vremena naiđemo na prazninu preko koje ne možemo, javljaju se legende. Lepršave i tajnovite, na svojim širokim, prelijepim, mehkim krilima, prenose nas preko praznine u našem sjećanju.

Piše Fahrudin Hrnjić