Samostalna selekcija stavova učenjaka

Najpotpunija hvala Allahu, dž.š., najljepši salevat miljeniku Muhamedu, a.s., njegovoj porodici, drugovima, i svim pravovjernima do Sudnjega dana. Amin. Uzvišeni Allah je objavio Kur’an časni cijelom čovječanstvu. Da smo ga svi mogli razumjeti na ispravan način ne bi bilo potrebe za slanjem Poslanika, a.s. Međutim, upravo je to bio jedan od razloga zbog kojeg je Uzvišeni Allah poslao Vjerovjesnika Muhammeda, a.s., kao prvog i jedinog potpunog tumača Kur’ana. Učenjaci su njegovi nasljednici, kako stoji u njegovim predajama. Oni su djelimčno naslijedili njegove specifičnosti kako u stanju tako i u znanju i ulozi koju vrše.

Oni su čuvari dina, ili bi bar trebali biti, u svakom mjestu i vaktu do Sudnjega dana. Od prvih dana, pa do danas u svim oblastima imamo one koji znaju i one koji ne znaju. Obaveza onih koji ne znaju je da pitaju one koji znaju, a obaveza onih što znaju je da odgovaraju onima koji ne znaju i da ih podučavaju. Na to nas jasno upućuju riječi Uzvišenog: “Pitajte one koji znaju ako ne budete znali.“(En-Nahl, 43) Zbog toga je Poslanik, a.s., odredio neke učenije ashabe, poput Muaz bin Džebela, da budu šerijatski sudije i muftije u nekim gradovima još za svoga života. Međutim, da bi neko imao pravo govoriti o halalu i hramu, o značenju nekog kura’nskog ajeta ili poslanikovog hadisa, mora ispuniti određene, nimalo lahke, uslove. Takva osoba mora biti ili mudžtehid, to jest onaj koji je postigao najveći mogući naučni stepen u Islamu i postao sposoban da samostalno iznalazi šerijatska rješenja na osnovu Kur’ana, Sunneta i ostalih sporednih izvora šerijata. Ili učenjak koji nije dostigao spomenuti stepen idžtihada, ali koji se približio, i ovladao osnovnim naučnim disciplinama i stavovima imama- mudžtehida. Prvi govori na osnovu svog shvatanja izvora šerijata po određenim pitanjima, a drugi govori na osnovu poznavanja i slijeđenja stavova prvog , to jest stavova mudžtehida.

S obzirom da prema mišljenju većine učenjaka, danas mudžtehida nemamo, ali imamo učenjaka koji znaju i pamte njihove stavove, obični ljudi, koji ne pripadaju jednoj od spomenute dvije kategorije, su dužni obraćati se njima, a oni su dužni njima prenositi mišljenja imama-mudžtehida, a ne svoje lične stavove, jer na to nemaju pravo.

Pojava sa kojom se susrećemo danas kod nas je žalosna upravo iz tog razloga što potiče od ljudi koji ne pripadaju ni jednoj od spomenutih kategorija. Koji često puta ne znaju razliku izmedju rukna i farza, a kamoli šta drugo, ali koji su dali sebi za pravo da uvode nove forme u nekim ibadetima, oslovljavajući ustaljene forme na ovim našim prostorima „neispravnim“, ili „manje vrijednim“.

Zaboravljajući ili ne znajući da su sve četiri pravne škole prema stavu svih islamskih učenjaka ispravne, i da je dozvoljeno slijediti bilo koju od njih, ako time ne ometamo već ustaljenu praksu i uspostavljeni red u nekom mjestu po nekoj drugoj pravnoj školi. Samim time uvođenje neke nove forme zasnovane na nekoj drugoj pravnoj školi je trud u prazno. Nešto od čega se nema nikakve koristi, a šteta je evidentna, jer često dovodi do raznih rasprava, nesuglasica i skrece pažnju sa suštine na formu i sa važnih na potpuno sporedne stvari.

Nema sumnje da su razlozi takvog ponašanja različiti. Ima onih koji sasvim dobronamjerno to čine, misleći da je samo to praksa Poslanika, a.s., ne znajući da postoje i druge forme vjerodostojno prenesene od Resulullaha, a.s. Ima i onih koji smatraju da imaju pravo sami komentarisati hadise Poslanika, a.s., i postupati po njima na osnovu toga, pa čak i drugima to naređivati. A ima i onih koji preko toga, svjesno ili nesvjesno, žele zadovoljiti svoj nefs. Predstaviti se učenjacima. Promovisati sebe kao jedine zaštitnike Sunneta i Islama i biti u centru pažnje, al i prikriti neke svoje ranije stečene komplekse i nedostatke.

Međutim, neovisno od njihovih namjera, svakako da se radi o nečemu što je najstrožije zabranjeno u Islamu, jer spada u govor o Allahu, dž.š., bez znanja. A ko god kaže nešto o Allahu ili Allahovoj vjeri bez znanja on je pogriješio makar i pogodio, jer se upustio u nešto za što nije imao pravo. Zato nas Milostivi upozorava da će nas šejtan prokleti navoditi na razne zablude, a među njima i na to: „da govorimo o Allahu ono što ne znamo“. (El-Bekara, 169) Poslanik nas takođe, u mnogobrojnim hadisima, upozorava od govora o vjeri bez znanja. Tako u jednom hadisu stoji: “Ko kaže o Kur’anu nešto bez znanja neka pripremi sebi mjesto u vatri”. (Tirmizi) Svjesni odgovornosti pred Uzvišenim Allahom, oni koji su imali najveće pravo govoriti su šutjeli. Tako su ashabi izbjegavali odgovoriti na postavljena pitanja, i svaki od njih je preporučivao da pitaju nekog drugog. Tako su postupali i kasniji iskreni učenjaci.

Prenosi se da je jedan čovjek dosao čak iz Jemena kod imama Malika kako bi dobio odgovor na četrdesetak pitanja. Imam Malik je odgovorio samo na desetak pitanja, a na sva ostala rekao “Ne znam”. Čovjek začuđen upita: “Šta ću reći stanovnicima Jemena?“ Imam Malik mu na to jednostavno odgovori: „Reci im da imam Malik ne zna.“ Imam Ebul Feredž el-Dževzi je kada je postavljen za glavnog sudiju Damaska na prvom svom obraćanju prisutnima rekao: “Prenosi se da je Imam Ahmed bin Hanbel upitan, da li čovjek smije govoriti o halalu i haramu ako nauči 100 000 hadisa? On odgovori: ‘Ne.’ Rekoše: ’A ako nauči 200 000 hadisa?’ On opet odgovori: ‘Ne.’ Rekoše: ‘A ako nauči 300 000 hadisa?’ On opet odgovori: ‘Ne.’ Rekoše: ‘A ako nauči 400 000 hadisa?’ On zavrtjevši svojom šakom pokaza - možda. Neko od prisutnih ga upita: “Pa kako si onda postavljen da nam budeš glavni sudija, a ti ne pamtiš toliko hadisa?” Imam el-Dževzi odgovori: “Tačno, ja ne pamtim toliko hadisa, ali pamtim stavove onaga ko je pamtio toliko i još mnogo više hadisa.” - aludirajući time na imama Ahmeda, r.a.

Mnogi nisu svjesni da se svojim govorom: „ovo je halal, ovo je haram“, oni ustvari potpisuju u Ime Allahovo da je takav propis kod Njega. Zbog toga je imam ibn el-Dževzi i oslovio jedno svoje djelo: „iilamul muvekiine an rabil ale mine“, što bi se moglo prevesti kao “Obznanjenje potpisnika u ime Gospodara svjetova“, u kojem je iznio biografije najistaknutijih islamskih učenjaka koji su se bavili izdavanjem fetvi u različitim historijskim razdobljima, željeći time da skrene pažnju svakom onome ko govori o halalu i haramu da se on time potpisuje u ime Allaha potpisom za koji će biti odgovoran pred Uzvišenim na Sudnjem danu. Nažalost, ali danas o vjeri govore mnogi koji nemaju prava na to. I ne samo da govore, već to čine veoma grubo, bučno, a često puta i drsko. Tako lutaju u neznanju, ali i druge katkada za sobom povuku. Kako i koliko se treba čuvati fetvi nekvalifikovanih osoba najbolje nam govori i sljedeća predaja: “Fetvu izdaju trojica: vladar, njegov opunomoćenik, ili nametljivac-dvoličnjak”. Molim Allaha, dž.š., da nam pokaže istinu istinom i podari snage da je slijedimo, a neistinu neistinom i podari snage da je se klonimo. Neka je najljepsi salevat i selam na našeg miljenika Muhameda, s.a.v.s., njegovu porodicu, njegove drugove i sve pravovjerne ljude do Sudnjeg dana. Amin.