Sjećanje i amnezija

Ne mogu i nemoćna sam pogledati u bošnjačku i muslimansku stvarnost, a da me ne obuzme tuga. U običnom čovjeku još uvijek snažno živi sjećanje na blisku prošlost, dok oni koji se zaklinju da vode narod pravim putem već uveliko pate od totalne amnezije. Zaboravili su sva muslimanska stratišta i stradanja. Sjete ih se oni ponekad, ali samo onda kada su im potrebni politički poeni da učvrste svoje fotelje. Ni riječi dove za naše šehide i nevine žrtve koje su pale za slobodu, dok mi živimo u blagodatima te slobode bez sjećanja na njihovu patnju i očajničke krike silovanih majki i sestara koje žive sa bolom poniženja i gubitka sinova i braće.

Čak i vjerski lideri, istina sa više političkim ambicijama, danas ih se sjete samo onda kada im je potrebno da manipulišu masama. Ako nije tako, a kamo sreće da nije, onda se pitam: da li isti lideri još uvijek obavljaju molitvu na istom onom tepihu koji su dobili kao poklon od Miloševićevih izaslanika u trenutku dok je prolivana krv muslimanske djece? Pitam se i kakvim su poklonom uzvratili na poklon? Da li su poklanjali istu tu krv? Da li se sjećaju? Da li imaju snage da zaborave i imaju miran san? Očito je da imaju. Snovi o moći i udobnoj fotelji brzo brišu iz sjećanja i ono što mi obični ljudi ne možemo da zaboravimo.

Možemo je slobodno nazvati foteljom za amneziju ali i amnestiju. Amnestija u zamjenu za tepih. Ili za tepih i fotelju. Tek sada shvatam zašto je ta fotelja toliko privlačna i skupa da se za nju bore svim sredstvima, pa i oružjem. Upravo zato što se u njoj brišu sva sjećanja osim sjećanja na sebe, a uz to u njoj se budi i čarobna želja za moć. Moć za koju se vrijedi boriti, za koju se može žrtvovati bilo čija glava osim svoje, koja je, naravno, dobro čuvana oružjem.

Čudne li fotelje. U njoj se ne budi žar šehadeta i vjere, niti se budi želja da se pomogne siromahu, niti da se djeca odvrate i spase od droge; u njoj se budi samo želja za moć. Ne mogu a da se ne sjetim predaje o prvoj posjeti Sulejmana ibn Abdul-Melika Medini, kada je upitao medinskog kadiju zašto je država oslabljena, a kadija Ebu Hazim El-Aredž je odgovorio: "Vladaru pravovjernih, nekada dok su vladari išli učenjacima na noge željni znanja i savjeta država je napredovala, a onda su se učenjaci zaljubili u moć koju imaju vladari pa su je počeli otimati, a onda su vladari rekli: takvi nam učenjaci i ne trebaju, te su tako propali i jedni i drugi."Eto, kao i sada, ni tada učenjaci nisu bili imuni na amneziju i sebeljublje.