Svjetlost hadža u našem domu

Pomalo sa čuđenjem gledala sam Nura kad izusti da dosad nikad nije postio. I kao da se tek sad upoznajemo; k'o da mu nisam ona od prije, već neka nova što s oduševljenjem ushićeno priča o postu, iftarima, teraviji. To nije bio njegov svijet. Na moju radost obeća da će meni za hatar ispostiti bar jedan dan. Iza nas je petnaest godina zajedničkog života. Svaka godina bijaše ljepša i slađa od one prethodne, kao što ljepši i posvećeniji biva svaki novi dan u postu. Dobismo i dvoje djece, dva zlatna sinčića. - Eh, da ih je moj babo vidio – znao bi često s uzdahom reći Nuro – pa da bar nešto lijepo od života ima! Prvih godina braka ne bi mnogo od islama u našoj kući.

Od bajrama do bajrama i od ramazana do ramazana. Post bijaše ono sa čim i počesmo naše poznanstvo. Njega unijesmo sa sobom k'o vjenčani dar jedno drugom. Čuvasmo ga bolje i čvršće nego što neki burme čuvaju. Ispuni mi Nuro želju i krenu sa mnom da vidi te moje iftare. Odvela sam ga kod komšinke Rabije. Iskupila se kod nje cijela familija a i komšiluk. Pozvala bješe i hodžu Rifata da izuči nimet-dovu za dobro i napredak u kući. Rabija je starija hanuma, udovica čuvenog trgovca Arif-age u čijoj se kući znalo za islam, čak i u ono vrijeme kad su ga neki lahko ostavljali vodeći se nekim "boljim" životom. Starica bijaše i na unučad prenijela sve ono što je s ponosom, i onom uočljivom bogobojaznošću godinama gajila.

Po iftaru efendija ispriča o važnosti i valjanosti namaza. Bijaše tu, i sada već rahmetli, komšija Izo, koji kao da se uvijek branio od vjere, imade svoje mišljenje o islamskim propisima, te to svoje mišljenje ne umjede zadržati za sebe, nego ga onako u stilu glasnogovornika iznese. - E, moj efendija, ovdje neki poste, a ne klanjaju. Taj post meni više liči na gladovanje povazdan, pa s akšama navali na sofru! Eto, ja nemam vremena za namaz, pos'o me odvlači, pa i ne postim. Jedno bez drugog ne ide. - Allah ti se smilovao, moj Izo, to što pričaš isto je k'o da neko izgubi jednu ruku, pa veli, kad nemam jednu ne treba mi ni ova druga. A Allah najbolje zna! Po povratku kući, Nuru bi teško i riječ progovoriti. - Nije mi ništa! Idi ti ženo na spavanje, valja ti sjutra ustati na sufur. Ja ću malo odsjesti, nešto mi se san razbi.

Tu noć moj Nuro provede uz Knjigu, onaj Časni Mushaf kojeg bijaše kupio svom rahmetli babi, dok je još na studijama bio. Bijaše na jednoj od stranica i otisak radničkog prsta, te znade Nuro da ga nije uzalud babu poklonio. Lijepo me neki strah obuze kad poslije sufura Nuro zatraži svoj kaput. - Ne brini, neću dugo – bješe jedino što čuh prije nego se vrata zatvoriše. - Ne brini – reče, a ja jedino brigu mogadoh osjetiti u tim trenucima njegovog neuobičajeno ranog izlaska iz kuće. Sa pogledom punim pitanja ga dočekah. - Bog me dao sa obadvije ruke, pa neću ih valjda sam sebi oduzimati? Nego, ženo, razmisli o ovome, Bog naređuje svima isto. Od tada moj Nuro ne izostavlja namaz. Nemade kad dobri Allahov rob ni pomisliti na petu islamsku dužnost, kad preko dobrih ljudi primi poziv da svojim nijetom i svojom iskrenom dovom na najodabranijem mjestu, pokuša odbaciti svoje grijehe i približiti se dragom Bogu. Nisam mogla sakriti svoju sreću, te dok se moj hadžija spremao za najljepše, najkorisnije i za njega najdulje putovanje, organizovah ispraćaj kakav dolikuje jednom iskrenom robu koji se svim svojim bićem i voljom pokorava Božjim naredbama.

Zebnju i strah ostavih samo za sebe

- Allahu Ekber! - doniješe tekbire mnogi koji svojim prisustvom uljepšaše ispraćaj naših hadžija iz centralne gradske džamije. Svoju dječicu sam čvrsto držala za ruke i kroz masu pokušavala doći do njihovog babe kako bi se svo troje, bar na kratko, još jednom našli pored njega. I nismo uspjeli. Odvedoše ga. Do tada, osim u vrijeme seminara na koje je išao jednom godišnje na dva dana, nismo se nikad odvajali. U posjetu mi prvih dana njegovog odlaska dolaziše žene, komšinke a i iz familije, one najbliže. Najviše se nekako radovah Rabiji. Znala je stara da me razveseli, a Bogami i pregršt korisnih savjeta primih od nje. - Nemoj, sinko, nikud ići. Od starina su žene pratile ljude, al' za vrijeme njihovog odsustva ne bi išle od kuće. To je nekad tako bilo, a ti kako hoćeš.

Sa sveg srca primih savjet

Tih lijepih dana ništa mi nije nedostajalo. Čak i Nurovo odsustvo od kuće nije mi teško palo. On je tamo odakle se živ čovjek može najbolje odazvati Bogu, dovi za sve nas. A dova se tamo najbolje prima. Dovila sam i ja, ovdje u našoj kući, a na neki način tamo. Moje srce, misli, nijet, tih dana bijahu posvećeni samo Bogu. Htjela sam sačuvati djecu, a znala sam da smo i ja i djeca pod zaštitom. Ne samo da sam znala nego sam to i osjećala. Htjela sam misliti na Nura, ali ni jedna druga misao osim - blago njemu, a i meni sa njim, nije mogla isprljati čistotu njegove predanosti Bogu i čistotu vremena i mjesta u kom se nalazio.

Mogla sam pomisliti na njega kao na miomirisnu dženetsku dušu, kao na nešto posebno i neopisivo. A djeca, ne sjećam se da su nekad bili tako dobri i poslušni kao tih dana. Samo bi mlađi Amar ponekad pok a - z ao d a mu babo nedostaje, dok je Dženan svoju čežnju prikrivao dugotrajnim boravkom uz knjigu. - Halo, Edina! – začuh Nurov glas peko telefonske slušalice. Bilo je to prvi put da ga čujem poslije ulaska u avion i početka njegovog putovanja u mjesto prema kojem se svi muslimani svijeta okreću dok namaz obavljaju. Bijaše mi teško da išta progovorim. - Ovdje je tako lijepo, u haremu sam Kabe, volio bih da Allah da da jednom hadž obavimo zajedno.

Taj prvi razgovor bio je kratak, jedva da smo stigli i da se poselamimo. Bila sam srećna što se u tom nepoznatom svijetu, među toliko različitih ljudi i jezika Nuro ipak snašao da mi se javi. Nekoliko narednih dana nije bilo poziva. Nisam ni očekivala. Čuli smo se, znam da je dobro i hvala Bogu da mu misao ne zaokuplja ono što je za sobom ostavio. Malo iza jacije pođoh na spavanje. Proučih Ajetul kursiju i Fatihu i zamolih dragog Boga da Nurov hadž primi i da nam se kući vrati živ i zdrav, od svih grijeha očišćen.

Te noći usnih san...

Nemadoh prilike da vidim Nurovog baba za njegova života. Njegov lik upoznah preko nekih fotografija koje su nam ostale. O njemu su drugi pričali dosta ružnog tvrdeći da ga je alkohol odvojio i od porodice i od života. A ja, na hajr i na dobro, sanjah Nurovog baba. - Gdje da složim ove svoje knjige, snaho? - upita me. Evo, babo, možete ovdje, ova fioka je prazna, pokazah na Nurov radni sto. Još reče da je učitelj, i da će skoro u penziju i da hoće da bude ovdje sa nama, u našoj kući. Čak i u snu sam znala da čovjek kog usnih i onaj od ranije o kome sam čula i kojeg na slici vidjeh, nisu isti. Onaj svadljiv, svak mu kriv, a ovaj tako blag. Onaj ponosni radnik, ponosan na svoj KV, a ovaj pun manira koji zrače obrazovanjem i inteligencijom; dva različita lika, a sigurno znam da se radi o samo jednom čovjeku.

Tog dana samo što ispratih djecu u školu, pozva me Nuro. Reče da je preksinoć i jučer bio na Arefatu i da je sa svega srca dovio za sve. Htjedoh mu ispričati za svoj jučerašnji san, ali Nuro imade toliko toga reći da su me njegove riječi odvukle na drugu stranu. Ni poslije razgovora sa Nurom ne napusti me misao o sinošnjem snu. Čak me još dublja osjećanja i razmišljanja obuzeše. On je cijelu noć dovio, a ja sam te iste noći njegovog baba sanjala. Pa da li je to dova uslišena?! Bližio se Bajram. Prvi Bajram bez Nura u kući. Obuze me neka čudna sjeta. Pomisao da će moji dječaci sami na Bajram-namaz učini da mi srce uzdrhta, a iz očiju krenuše suze. Skoro da sam ih mogla vidjeti kako se onako mali skupljaju jedan uz drugog i traže mjesto u safu gdje će klanjati namaz. Žao mi bi djece što i oni ko i drugi iz sokaka neće imati babu uz sebe, al' bijah ponosna jer njihov je babo hadžija.

Taj osjećaj ponosa odagna tugu i dade mi snagu da nastavim oko priprema za Bajram. - Majko, majko, povika Amar još sa pola avlije. Dobio sam pohvalu od vjeroučitelja, pisali smo bajramske čestitke. Za koga je čestitka, mogu li je vidjeti? upitah radosno dijete. Za tren dvolisnica bi izvađena iz đačke torbe. Na njoj nevještom rukom osmogodišnjaka bi ispisano: - Dragi babo, mnogo sam sretan što si postao hadžija. Ti si najbolji babo na cijelom svijetu. Mnogo te volim i jedva čekam da se vratiš. Ako razmišljaš šta ćeš mi kupiti, sjetio sam se da si me učio da ne valja pretjerivati. Zato bih volio da mi kupiš samo jedan tespih.

Čestitam ti Kurban-bajram.