Mjesec redžeb posjeduje svetost koja bi uvažavana i poštivana i u predislamskome preiodu, u periodu neznanja (džahilijet). Allah uzvišeni usadio je u srca ljudi svijest o svetosti ovoga mjeseca. Iako neupućeni, predislamski Arapi osjećali su posebnost ovoga i druga tri sveta mjeseca. Premda imaše iskrivljenu predodžbu o Allahovoj egzistenciji i manifestiranju, osjećaše da postoje neke granice koje niko ne smije prelaziti. Jedna od tih granica nalagala je proizvođenje i očuvanje, u trajanju od 29 ili 30 dana, zatišja u kojemu se »nije smio čuti zvuk željeza, gvožđa, čak ni ako ga proizvodiše halatke.« El-Bejheki bilježi slijedeće riječi hazreti Aiše: »Redžeb je Allahov mjesec. Nazvan je Mjesecom zatišja (el-Esamm). U vrijeme džahilijeta (perioda prije islama) kada bi nastupio mjesec redžeba džahili bi ostavljali svoje oružje. Ljudi bi bili sigurni, sigurni bi bili putevi i sve dok ne bi ovaj mjesec prošao ljudi se ne bi plašili jedni drugih.« Nazvan je el-Esam jer se u tome mjesecu ne čuje zvuk predmeta, halatki, naparavljenih od željeza, gvožđa. Naziva se još i Munsilulesinneti (pravilno je i Mensalulesinneti) – Odvajanje strijele od luka -jer bi u tome mjesecu vadili strijele iz lukova. Vjeronavjestitelj, alejhisselam, nazvao ga je Allahovim mjesecom (Šehrullah) tj. Mjesecom Allahovih ljudi. (Kurtubi, VI tom, uz tumačenje 97. ajeta sure Trpeza) Allah uzvišeni dao je da se za ovaj sveti mjesec veže jedan iznimno važan kako povijesni tako i hieropovijesni događaj.