Islamske pobožne pjesme

Kultura jednog naroda se ogleda u tome koliko taj narod baštini svoju kulturnu povijest, kroz sve segmente svog kulturnog i historiskog postojanja. Jedan narod postoji onoliko koliko ima i poštuje svoju kulturnu baštinu. Izvor kulture Bošnjaka je islam - kao kodeks cjelokupnog materijalnog i duhovnog življenja njegovih pripadnika. Ova kultura se ogleda i u dvjema pjesničkim formacijama: vrstama pobožnih pjesama, čiji korijeni sežu još iz predislamskog doba, kasidama i ilahijama. Ove dvije pjesničke forme su kroz različite periode menjale svoju formu (od višetematse do tematske kaside).

Ilahije i kaside su veoma zastupljene u našoj alhamijado književnosti, u što spadaju i mevludi. Sve one, na svoj način, dosežu i postižu svoj puni smisao u raznim vidovima islamskog i bošnjačkog duhovnog života i njegovog iskazivajna. Još od davnih vremena, od dolaska islama i prvih kontakata sa tom kulturom kod nas, ilahije i kaside su se počele prevoditi, a i koristiti u onoj formi u kojoj su i dospijevale do nas.

Običaj je da su Arapi i Turci, od kojih smo i preuzeli u naslijeđe ove forme, prenosili usmenim putem, a kasnije su i zapisivali to u posebnim zbirkama i divanima. Taj način zapisivanja smo i mi prihvatili u početku. Kasnije, počele su se prepisivati arebicom i učile su se u muslimanskim kućama. Učile su ih najviše djevojke, a muškarci samo ako njih nije bilo. Mevludi se nisu mogli zamisliti, pa ni danas, bez ilahija i kasida.

To važi i za razne dove, kao što su: kišne, hadžijske, hatme dove i druge, zatim kod obilježavanja mubarekvečeri. Može se reći da su se pobožne pjesme, kao jedan poseban vid oplemenjivanja islamskog načina života, najviše njegovale, učile, i da se danas uče na mevludima kao i na različitim prigodama koje imaju kako vjerski, tako i nacionalni karakter, te bilo u sastavu redovnog zikra, bilo izvan njega, u samahanama i mejdan odajama, bilo da su na našem ili nekom od orijentalnih jezika (arapskom, turskom ili persijskom). Ilahije se uglavnom uče u horu, kao što se, uostalom, uče drugdje u raznim prilikama, a nekad se uče solo (pojedinac) uz pripjev (refren), koji se u horu glasno ponavlja poslije svakog bejta.

Pobožne pjesme su, naročito one na našem jeziku, privlačile veliku pažnju mnogih naših naučnika i književnika. Ove pobožne pjesme su vjekovima naši preci u Bosni i Sandžaku pisali i prevodili sa arapskog, turskog i persiskog jezika i učili ih u džamijama i mesdžidima, te na mevludima i privatnim svečanostima. Prof. Dr. Fehim Nametak ističe da je do danas evidentirano oko 400 takvih pjesnika balkanskog dijela Osmanskog carstva, od kojih je većina bila bošnjačke nacionalnosti. Navest ćemo samo neke bošnjače pjesnike koji su pisali na orijentalnim jezicima:

• Alauddin Sabit el-Užičevi el-Bosnevi (pres. U Istanbulu 1712) - vjerovatno najveći, mada skoro nepoznati, bošnjački pjesnik međunarodnog renomea, čije je porijeklo iz Užica;

• Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak (1839-1902) objavio je desetak ilahija i kasida u svom istočnom blagu, knj. ll Sarajevo 1897, str. 219-238;

• Dr. Šaćir Sikirić (1893-1966) preveo je s turskog više ilahija na naš jezik, od šejha Abdurahmana Sirije i njegovog sina Šejha Šakira, a objavljivane su u mnogim časopisima;

• Rešad Kadić (1912-1988) je izdao posebnu knjigu pobožne pjesme bosansko–hercegovačkih muslimana, Sarajevo, 1969, u kojoj je obradio lijep broj pobožnih pjesamana na našem jeziku od poznatih naših pjesnika.

U namjeri da podsjetimo našu javnost ja ću napomenuti i nekoliko mevluda koji su se učili na našim prostorima a koje su prepevali naši takođe poznati pjesnici a koji pripadaju našoj književnosti i predstavljaju nemjerljivo blago pisane riječi, a čija upotreba ima svijetle tradicije gotovo u svim krajevima gdje žive bošnjaci; mevlud hafiza Saliha Gaševića, izvanredno pobožno alhamijado pjesništvo, ilahije i kaside, kultni spjev ovog bošnjačkog naroda.