Orijentalna kultura Bošnjaka

Govoriti, i baviti se naučnoistraživačkim naslijeđem orijentalne kulture, veoma je kompleksno pitanje. Ovo govorim, iz razloga, što je to bogato književno-usmeno i pismeno naslijeđe, još uvijek u procesu istraživanja. Ovom kulturom i istraživanjem bavili su se mnogi kulturni radnici bosnjačkog i drugih naroda. Veoma se malo posvjećivalo pažnje i vremena prema ovoj kulturi koja predstavlja nastavak kulturnog kontinuiteta muslimana Bošnjaka u vjerskom, kulturnom, običajnom i svakom drugom obliku, te se postavlja pitanje: zar ne pripada ovoj kulturi mnogo više pažnje u kulturno-historijskom naslijeđu?

Dolaskom Turaka i njihovom dominacijom na ovim prostorima, ta kultura je uticala snažno i na cjelokupan život našeg naroda. Prije svega počinju da nastaju novi društveno- ekonomski odnosi koji utiču na promjene u strukturi svekolikog ponašanja. Posebna novost sa dalekosežnim posljedicama je prisustvo nove vjere – Islama, koja je postala osnova za nastanak posebnog etničkog subjektiviteta. Prihvaćanjem Islama, njegovim pripadnicima je dato odgovarajuće obilježje i mjesto u svekolikom društvenom i drugim oblicima življenja. Prema tome, to novo obilježje činilo je sveobuhvatan prodor takvog društvenog bića, kako smo već istakli, u raznim vidovima kulturnog, javnog i privatnog života. Prisustvo islamskog učenja odražavalo se na književno stvaralaštvo, muzički izraz, etiku, običaje, arhitekturu, nošnju i na sve ono što predstavlja cjelokupan ljudski život.

Razumljivo je, da je nastao preobražaj i u jeziku donosioca nove vjere. Pojava orijentalizama na našim prostorima direktna je konsenkvenca prihvatanje Islama od donosioca te nove vjere, koja je napravila jedan veliki prodor na dotadašnji način življenja na ovim prostorima. Ova i ostale činjenice, ukazuju da uz prihvatanje Islama, čak i u formalnom smislu, nastaje kompromis oko uzimanja, prihvatanja i korišćenja riječi orijentalnog porijekla. Poznato je da su naši preci primajući Islam kao vjeru, kulturu i kodeks ponašanja od donosioca, naravno, preko arapskog, turskog i perzijskog porijekla izvršili uticaj ne samo na vjeru, kako smo već spomenuli, nego i u jezičkom pogledu, a to nam i historija govori da su muslimani ovih prostora kako pisali, tako i govorili jezike donosioca nove vjere i kulture. Treba imati u vidu da su orijentalizmi nastajali još u plemensko-rodovskoj društvenoj zajednici.

Ta vremenska distanca često otežava utvrđivanje motiva zbog čega je nastala ova vrsta riječi. Ljudi, međusobno, od davnina komuniciraju, tako da se često dešava, da kako riječi tako i složenice prelaze iz jednog jezika u drugi, te na taj način nastaju raznovrsne modifikacije i deformacije izvornih oblika, što otežava utvrđivanje njihova porijekla i značenja. Postoje ljudi koji iz različitih pobuda sami konstruišu neke izgovore, a koji često nemaju nikakvo značenje. Pojavom Turaka-Osmanlija, koji su sa sobom donijeli i islamsku vjeru, koju su i sami nešto ranije primili od Arapa, preko Perzijanaca, vjeru koja po nekima nije bila poznata u ovom kraju, a ipak se u nekim člancima spominje da su Arapi iz Španije (IX vijek) dolazili radi trgovine u Dubrovnik, te da postoji mogućnost da su i prije dolaska Turaka na ovim prostorima, ovi krajevi imali kontakte sa Islamom, preko Dubrovnika, te njihovim zajedničkim dolaskom radi trgovine.

U ovim krajevima je počeo, u sandžačkom regionu, proces prihvatanja islama koji je trajao preko 250 godina. Islam su prihvatali i hrišćani, te pripadnici svih slojeva stanovništva, posebno seljaštvo. Proces prihvatanja Islama bio je najintenzivniji tokom prvih 150 godina osmanlijske vladavine, posebno u XVI stoljeću. To je bio, prije svega, rezultat dinamizma nove vjere u svim pogledima, prije svega, na duhovnom, kulturnom i svakom drugom planu koji se ticao potrebne organizacije življenja jedne sasvim nove kulture. Islam su jednostavno širile ljudske prilike i okolnosti. U početku osnivanja orijentalnog Sandžaka, on poprima fizionomiju orijentalnog grada; čaršija je u sredini gdje se nalaze dućani, a oko čaršije su mahale u kojima se stanuje i koje istovremeno služe za obezbjeđenje čaršije.

U centru grada su i centralne džamije, javna kupatila-hamami, školske i javne ustanove. Novopazarska čaršija, sa velikim bezistanom u sredini, bila je vrlo velika. U svakoj mahali se nalazila džamija ili mesdžid, i džamija je nosila i ime mahale. U posebnim mahalama su živjeli muslimani i hrišćani. Nešto kasnije su imali svoje mahale i Romi, Jevreji, Čerkezi, muhadžiri, npr. ‘’Muhadžir mahala’’. Prema tome, prihvatanjem Islama od strane stanovništva i asimiliranje Islama na prostorima otomanske vladavine, predstavlja najizrazitiju i najznačajniju pojavu gdje se razvijala i književnost na orijentalnim jezicima. Ova književnost na orijentalnim jezicima, prije svega, pripada usmenoj književnosti, ta književnost je i do današnjih dana prisutna kod bošnjačkog naroda, jer su je prenosili različiti ljudi sa koljena na koljeno i to je najveća riznica usmenog ostvarenja (npr. sevdalinke, balade, epske pjesme i dr.) Ne smijemo potisnuti i u zaborav ostaviti i književno stvaralaštvo na alhamijado jeziku, kao literarnom hibridu, pisanom arapskim pismom i narodnim jezikom. Cjelokupno ovo stvaralaštvo, nosi dubok pečat islamske civilizacije i misli, prilagođene bošnjačkom, evropskom biću, životu i jeziku.

Otuda i želja ka saznanju da sve ono što je korisno i što identifikuje i afirmiše naša kulturna dostignuća sa velikim zadovoljstvom prihvatamo i izgrađujemo jedan kontinuitet koji za nas predstavlja jednu najuzvišeniju baštinu. Prema tome, nauka i kultura su lična karta jednog naroda, jer civilizacija nije bankovni račun, dakle, radi se o materijalnim vrijednostima koje blijede tokom vremena a ljudi ih zaboravljaju, sve što se ne zapiše to se brzo zaboravi. Kulture su odigrale veliku ulogu u razvoju odnosa između naroda, one su kamen temeljac u razvoju veza na raznim poljima, između orijenta i Evrope. Zato, nije čudo što su se islamske privatne i javne biblioteke, kod bošnjačkog naroda, pojavile odmah po dolasku Turaka, sredinom XV vijeka. Ako pogledamo ostavštine u sidžilima kadija i medžmuama naših pojedinih autora, uvjerit ćemo se, da gotovo nije bilo muslimanske kuće bez poneke knjige, a ako danas zađemo u sve rjeđe tradicionalne porodice, naći ćemo bar neku levhu, kaligrafski izvedenu sentencu, na drvetu, tekstilu, kamenu ili metalu. Danas vidimo na starim građevinama godinu proizvodnje, ime graditelja, vakifa, kao i druge podatke, kao i na nišanima, džamijama, mektebima, medresama, tekijama, mostovima, česmama, turbetima i drugim javnim objektima islamsko-bošnjačke kulture, čija vrijednost ima višestruki značaj