“Ko teži znanju, obraća se Bogu”

Preovlađujući utjecaj ove duhovne tvorevine je nezabilježen. Nijedan arapski pisac nije bolje izrazio arapsku bit i osjećaj kao što je to učinio Ibn Hazm, «arapski» filozof i teoretičar arapske umjetnosti - iz zapadnogotskog korijena! Da, upravo tako originalno arapski, kako bi samo jedan Arabljanin mogao da napiše, tako obiman rad sa kojim su naučnici persijskog porijekla obogatili arapsku literaturu.

Također je neviđena ubjedljivost i snaga ovog načina mišljenja. Pod hrišćanskom upravom su sirijski manastiri jedva vegetirali - a krv im je prostrujala tek pod muslimanskom vlašću! Persijska kultura nije iznjedrila jednog Razesa niti Avicenu, nego je arapska kultura bila ta koja je ljude persijskog porijekla oplemenila novim sadržajem. Naučnici svih profila su sada djelovali zajedno na izgradnji arapske nauke. Čak i spisi muslimana, hrišćana, jevreja i sabejaca slagani su jedni pored drugih u arapskim bibliotekama. A tolerancija koju su hrišćani prezirali kao učitelji bila je uobičajena čak i prema paganima koji su išli u škole u kojima se učilo o grčkim i indijskim izvorima znanosti. To je bilo u potpunoj saglasnosti sa učenjem Poslanika.

1. Osvajanja u vrijeme Muhammeda alejhisselam (622–632 g.n.e. / 1-11 h.g.)
2. Osvajanja u periodu Hulefa-i-Rašidina (632–661 g.n.e. / 11-40 h.g.)
3. Osvajanja u periodu Umejjada (661–750 g.n.e. / 40-129 h.g.)

«KO TEŽI ZNANJU , OBRAĆA SE BOGU »

«Svakom muslimanu, muškarcu i ženi je Muhamed, a.s., naložio težnju ka nauci upravo kao vjersku dužnost». «Traži nauku od kolijevke do groba», rekao je, jer ko teži nauci, obraća se Bogu. Uvijek iznova je svojim sljedbenicima ukazivao na ovaj put. «Bavljenje naukom ima vrijednost posta».

«Učenje vrijedi kao molitva». Spoznaja stvaranja i veličanstvenog sjaja omogućila je Arabljaninu pobuđavanje vrhunskog senzibiliteta prema Stvoritelju. Za njega je znanje postalo osvjetljenje puta koji vodi ka vjerovanju. «Pa čak ako dolazi i iz Kine!» Sam je Poslanik, a.s., upravio pogled svojih sljedbenika izvan dosega vremana. Jer nauka služi Božijoj slavi. Svo znanje dolazi od Boga i Njemu vodi. Zato, «zaradi povratak izvoru iz kog si dobio nauku!»

Da, Božijom voljom - «prihvati znanje čak i sa usana nekog nevjernika!» «Nije li Bog znanje ovoga svijeta ostavio kao ludost onima koji ga objašnjavaju?» pitao se o tome apostol Pavle. Napisao je, također: Ja ću uništiti znanje i mudrost znalaca i razboritost učenih. Kakva ludost svijeta, koju je Bog odabrao i koju će uništiti.» Dva shvatanja, dva svijeta, kao što su jasno razdijeljeni vatra i voda. Oni se kreću oprečnim putevima duha Istoka i Zapada. Tako je nastala provalija koja se proširila; na jednoj je strani bila visoka arapska kultura a na drugoj Evropa sa izraženom hrišćanskom tendencijom. Šta je sve to važilo, sve to znanje svijeta pred Božjim očima!

Ideal saznanja je počivao na drugim osnovama, ništa manji, ništa manje čudesan, nego sa drugim ciljem, upravljen ka drugačijoj stvarnosti. «Bog i duša zahtijevaju da ih spoznam», ovaj stožer je naglasio Avgustin kao strijemljenje svakoj spoznaji. Osmatranje stvarnosti, znači osmatrati Boga - «to ne treba nikakve spoljnje pomoći ». Jedinstven izvor božanske istinitosti za hrišćane je bilo otkrovenje. Historija stvaranja je davala sve neophodne podatke o nebu, zemlji i ljudskom rodu. Iz tog razloga Antipoli nisu uopšte mogli da postoje, tako je zaključio Avgustin, «jer nikakvi sveti spisi nisu spomenuti poslije Adamovih nasljednika».

Sada je neznabožačko učenje bilo prokleto, jer kako bi zemlja bila kugla. «Je li moguće», pitao se crkveni učitelj Laktantius, «da ljudi mogu tako da budu lahkovjerni, da vjeruju kako usjevi i drveće na drugoj strani zemlje vise naglavačke?» Za neke je zemlja bila brežuljak između koga se vrti sunce između večeri i jutra. Po Hrabanusu Maurusu jedan okrugli kotur se stalno utapa u okean. Vijekovima stvarane vrijednosti i dostignuća duha čovječanstva su bile izbrisane i ponovo su se vratila vremena naivnog osmatranja stvarnosti a magijski oblik svijesti se ponovo povratio.

Sada su bili prokleti i prokuženi svi zakoni koji su se mogli dovesti u kauzalnu vezu kao sredstvo objašnjenja prirode, kao klevetnički prema Bogu, pojava zvijezda, poplava, rođenje nakaze ili ozdravljenje nekog bolesnika nije moglo da se objasni iz prirodnih uzroka, kada su djelovale Božija kazna, demoni i čuda. Ako se željelo da duhovna snaga prostruji kao glavnom cilju u žaru predanosti ka spoznaji Boga, ako se željela izgradnja moćne filozofske zgrade pod krovom svemoćne Teologije, koja visoko strči kao vrhovi katedrale - u sjenci zgrade koja stremi nebu, na svim mjestima znanosti na zemlji njihova visina je počela da tone.

Od snježne jasnoće grčkog Logosa počela se spuštati naniže ka ravnici punoj magle čuda i sujevjerja, od čijeg širenja je nastupilo sljepilo o kome ne možemo da više nikako stvorimo predstavu. Ali, opšti nazadak obrazovanja nije zavladao samo unutarnjim ustrojstvom. Za laike ova vrsta duhovnog sadržaja nikako ne može da bude dovoljno ilustrativna. Za njega je bila upečatljiva predstava o fantastičnom, na varvarskom latiniziranom predstava iz grčkih romana i staro-orijentalnih bajki koje su se stopile u jednu posvećenu formu svetih legendi gdje su čudesna vjerovanja ostavila upečatljiv trag.

Crkva i monaštvo su uvijek imali utjcaja na duhovnom planu, tako da nikada nisu bili daleko od «spasa kulture», čime su je često onemogućavali. Oni su imali mnogo više mogućnosti nego Arabljani, da razgranaju moćno naslijeđe i da ga unaprijede. Veliki broj antičkih tekstova im je bio na raspolaganju u daleko većoj mjeri nego ikom. Do 6. vijeka na Zapadu je bilo puno ljudi koji su poznavali Grčku.

Duhovnost koja je u prvim vijekovima potekla iz obrazovanog Rima bila je dovoljna za prevođenje i prenos ovog blaga u ništa manjoj mjeri nego u Bagdadskom halifatu! Ali, grčki duh im je bio tuđ: «Ništa nema gore od neznanja koje umanjuje vrijednost», smatralo je 300 biskupa Cezareje, crkvenog oca Euzebija, prirodnjaka istraživača Aleksandrije i Pergamona, «već samo od prezira njihove uzaludne dužnosti kojoj dugujemo neznatnu zahvalnost za zanimanje naše pozornosti. »