Dvostruka igra

Ako nam je kao muslimanima u nastojanju da sa svojom vjerom opstanemo u zapadnom dijelu svijeta, iznenađenje gutanja gorkih pilula jedino iskustvo sa međunarodnim krugovima zapadnog političkog establišmenta, onda smo izravno od njih naučili da se u politici važne stvari nikada ne govore, te da se upravo tom diplomatskom devizom „pošteno, pa ko koga prevari» maskira stvarna politička moć koja se ne hrani filantropskim i pacifističkim moralom već interesima. Njihova politička moć se manifestuje kroz sposobnost da se drugi natjeraju, poluotvoreno ili prikriveno, da rade po njihovoj želji u služenju njihovim interesima.

Da posljedice po nas budu još gore, osjećajući se prevarenima, mi se za tuđe prevare slijepo međusobno optužujemo do granica ekstremne unutrašnje netrpeljivosti. Prestali smo da se međusobno poštujemo, volimo i pomažemo, naša retorika se opasno utemeljuje sa one strane mudrosti, a za naše nedaće zaboravili smo potražiti odgovore u Kur'anu, (El-Bekare, 120). Ne možemo shvatiti političku stvarnost a da ne proučimo njihove namjere i stremljenja. Da bi se mogli kontrolisati i eksploatisati prirodni resursi muslimanskih terititorija nužno je te teritorije okupirati.

Okupaciji uvijek prethode medijske pripreme kojima se muslimani predstavljaju kao prijetnja svjetskom miru i neophodnost predupređenja te opasnosti. Nakon milionskih muslimanskih žrtava i bojazni da bi se pošteni i savjesni dio hrišćanskog biračkog tijela mogao pobuniti, muslimanska se prijetnja morala prikazati krajnje ozbiljnom: tako je medijski nastao ISLAMSKI TERORIZAM.

Istina, da bi medijska slika bila ubjedljivija, uvijek bi se pažljivo odabrao neki lahkovjerno muslimanski autoritet koji će nakon škole indoktrinacije podsticati ubilačko nasrnuće na mirne i nevine, pružajući argumente medijskoj predstavi, nesvjesno opravdavajući egzekutore muslimanskih žrtava, pa i one najužasavajuće, zastrašivanjem od islamskog terorizma. Nije teško uvidjeti da su centri indokrinacije na Zapadu. Najzainteresovanija za ovakvu medijsku sliku koja formira svijest o ugroženosti kod sopstvenih građana, usađivanjem straha od islamskog terorizma, svakako je i jedina preostala svjetska vojna i ekonomska supersila. Ali kako?

Da li ta po svjetski mir pogubna politika ima neku pozadinu? Naravno da ima. Očigledno da se lokalnim ratovima obezbjeđuje kontrola nad bespravnom eksploatacijom prirodnih energetskih resursa za čiji je finalni proizvod potrebno tržište. Po platežnoj moći najprimavljivija je Evropa kao najveći potrošač koga treba pomoći i sačuvati kao potrošačko tržište, ali da i ona sama ne postane neovisna o uvozu, što implicira da se ona drži u poziciji politički polustabilne upravo muslimanskom prijetnjom, a to je neodrživo bez stvaranja i pothranjivanja ekstremnih muslimanskih pokreta. Politička nestabilnost onemogućava neovisnost evropske ekonomije, zato je, vidimo na primjeru Francuske, projektovan tihi konflikt sa muslimanskom populacijom, a taj će primjer zaoštravanja slijediti i druge evropske države. Francuska je samo lider.

Evropa ima bar dijelom političku moć, dok muslimanske zemlje nimalo: zamišljene su kao baza eksploatacije i isključivo tržite. Ako se i usude da naprave korak naprijed u razvoju, biće optužene za islamski terorizam. Radi lakše kontrole, osmišljeno politički i vjerski indoktriniranih biće diljem svijeta, posebice u Evropi, sa političkom pozadinom da budu predstavljani kao prijetnja miru, a iz sjenke će te iste indokrinirane grupe imati podršku, srazmjerno potrebama centara političke i vojne moći.

Nažalost, ima onih koji su svjesno prihvatili tu ulogu služeći tuđim interesima, prepoznatljivo i na našim prostorima. Hilafet nikada ne bi bio srušen bez arapskog nacionalizma, uz češće Engleske i Francuske, upravo namjetanjem, razarajuće priče o duhovnim centrima: Istanbul ili Meka? Današnja priča o duhovnim centrima strašno liči na tu pogubnu historijsku. Krajnji epilog tog dobronamjernog političkog utjecaja je današnja Palestina. Projektovana nacionalna i vjerska ostrašćenost na našim prostorima, ne treba se uzeti nimalo naivno, posebno ne poslije izjave Henrija Kisindžera da Bosnu treba podijeliti na tri nacionalne države, što ukazuje na promišljanja Zapada da se u dogledno vrijeme od Bosne može napraviti evropska Palestina. Da li to treba shvatiti ozbiljno?