Egzegeza

Esencijalna problematika savremanih egzegeta, sve očiglednije je bremenita milifluentnom retorikom političke misli isprepletane vilificirajućom metakritikom u raspeću između racionalnog i tradicionalnog shvatanja islamske djelatne misli i teozofije. Mnogi egzegete danas, među njima neki narcisoidni i opresivni po karakteru, egocentrično vode svoje sljedbenike ne samo u dekadenciju, već i u ekstremni antagonizam; sve što ne podržava njihovu interpretaciju Islama zindik je, izdaja i otpadništvo, a zahtjev za slijepim slijeđenjem autoriteta ultimativan i bez alternative.

To je jedan od najvećih uzročnika što muslimanska populacija danas ne nalazi put do međusobne solidarnosti i jedinstva. Samoproglašeni muslimanski autoriteti sa utilitarističnim, plutokratskim prohtjevima, zamijenili su poziv u vjersko jedinstvo pozivom u političko jedinstvo interesnih grupa, zaboravljajući akidu i iman kao kohezione snage koje neraskidivo povezuju i ujedinjuju sve pojedince u islamsko vjerničko bratstvo. Istina, neki oblik jedinstva i dalje postoji, ali ne pod vjerskom zastavom već pod „vademekum“ zastavom: ko je sa mnom nek ide za mnom, ko nije biće proglašen izdajnikom makar važio i za najumnijeg i najboljeg, jer um zarobljen sebeljubljem ne trpi jednakost sa drugima, njemu je biti „drugi“ u hijerarhiji nepodnošljivo, može biti samo „prvi“, te u cilju održanja na poziciji „prvog“ i “glavnog“ prilagođava egzegezu Allahove, s.v.t., Knjige svojim potrebama.

Ako u Allahovoj, s.v.t., Knjizi ne nađe uporište za ostvarivanje svojih ambicija, onda to uporište potraži u populističkim političkim metodama ne mareći koliko one mogu biti destruktivne i opasne po muslimansko jedinstvo koje bi trebalo biti temelj mobilizacije muslimanske svijesti ka ujedinjenju i solidarnosti svemuslimanskog društva. U razvoju islamske misli uvijek je bilo ljudi koji su okupljali i predstavljali destruktivne i reakcionarne snage. Takih snaga ima i danas. Nažalost, opijene sobom, slijepe su da shvate da će im historija prilijepiti etiketu retrogradnih, zbog antagonističke retorike širenja međumuslimanske netrpeljivosti kojom izazivaju deformacije u progresivnim kretanjima.

Takvi, iako svojim devijacijama ne mogu zaustaviti napredna kreativna kretanja, nesumnjivo usporavaju brži razvoj internih muslimanskih ideja. I današnje vrijeme svjedoči da je nemoguće izmiriti reakcionarne i progresivne snage. Bilo je i uvijek će biti onih koji vuku nazad: da nije takvih ne bi bilo ni onih koji vuku naprijed. Ali šta sa ovakvim stanjem? Dokle može trajati? Podgrijavanje antagonističkih netrpjeljivosti ima tačku ključanja! Ovakvo stanje je neodrživo, jer ne odgovara kur’anskoj koncepciji, što u zdravoj muslimanskoj svijesti stvara plodno tlo za revolucionarne ideje, kao jedinom putu povratka istinskim islamskim vrijednostima.

Unutarmuslimanska bratska koegzistencija muslimanskih nacija, miroljubiva i solidarna po karakteru, nije beskrajno tolerantna prema uništavanju svetih islamskih vrijednosti. Vjernici će sigurno podići glas protiv onih „koji izvrću smisao Allahovim riječima,“ (En-Nisa’ 46), (El-Maide, 41), kao i protiv onih autoriteta koji ih slijede u manipulaciji vjerom, jer čovjek zaista pobjesni i postaje sve pohlepniji kada se materijalno osigura i obogati. U pohlepi leže izvori svih vrsta nepravdi, nejednakosti i eksploatacije, kao i manipulacije vjerskim osjećanjima.

Tako su nastala sva zla u svim društvima i sistemima kroz historiju. Zaljubljenicima vlasti nije nepoznata ni paralelna manipulacija vjerskim i nacionalnim osjećanjima. Muslimanima Sandžaka morala bi služiti za nauk i historijska činjenica da bez ostrašćenog arapskog nacionalizma hilafet nikada ne bi bio srušen, a vjetar koji je raspirio vatru nacionalizma puhao je sa zapada, namećući muslimanskim nacijama pitanja duhovnih centara i prijestolnice.