Na granici nepoznatog

Kakve se sve prepreke postavljaju pred težnjama i nastojanjima muslimana ka jedinstvu muslimanskih nacija, teško je opservirati a da komparativno ne bacimo pogled na različita historijska razdoblja. Odmah, na prvi pogled, jasno su prepoznatljive socijalne razlike u muslimanskom društvu, ponajprije u njegovim vjerskim i političkim institucijama. Iz samih institucija protjerana je pravednost islamskog egalitarizma, što je otvorilo vrata utilitarizmu i plutokratizmu, koji su razorili socijalnu pravdu u institucijama dijeleći ih na bogate vladajuće elite i o njima egzistencijalno ovisan muslimanski intelektualini potancijal. Iako sramno, u strahu za materijalnu egzistenciju, intelektualci ćute i pokoravaju se liderskim elitama do nepoznatih granica izdržljivosti.

Za vladajuće elite, preokupirane gomilanjem bogatstva i učvršćivanjem vlasti, granice izdržljivisti nepravde koju provode ostaju nepoznate, što ih čini nemoćnim da predvide trenutak eksplozije revolta koji vodi u noumen pobune i fenomen podjela sa neminovno konfliktnim tendencijama. Historijski gledano, nepravda je najčešći uzrok rastakanja i deetatizacije, bezmalo i najčvršćih suvjereniteta, a korjene nepravde najprije nalazimo unutar samih institucija vjerske i političke vlasti. Kratkim osvrtom na filozofiju historije shvatanje funkcionisanja muslimanskih institucija nekad i sad, prethodno rečeno postaće jasnije i izvjesnije.

Institucije prvih generacija muslimana potpuno zaslužuju epitet islamskih. Danas se mogu oprezno nazvati samo muslimanskim, jer ne predstavljaju autentični islam. Nekada, zekat i sadaka išli su od bogatih ka siromašnim, danas je, posebno na našim prostorima gdje vlasti uživaju raskošan život, taj smjer obrnut od siromašnih ka bogatim, uprkos islamskim imperativima (Kur’an, Et- Tevba, 60, El-Hadždž, 40-41). Uz to, na našim prostorima postao je običaj da liderska elita prima skupe poklone od imućnih, opisujući to kao pomaganje vjere. Ako se oni na rubu egzistencije pobune i pokušaju spriječiti devijacije predstavnika vjere i socijalnu nepravdu, biće proglašeni za izdajnike i otpadnike. Iako razmimoilaženja i podjele uz organizacione imaju i duboko socijalne uzroke, liderska elita svoje lične ambicije skriva iza velikih duhovnih i nacionalnih ciljeva.

U utilitarizmu kriju se uzroci i korjeni međumuslimanskih sukoba, koji za posljedicu već imaju prolivenu nevinu krv, a protagonisti i inspiratori sukoba traže poslednje utočište pod nacionalnim bajrakom, jer se iza vjerskog bajraka postaje nesigurno skrivati, postaje previše providno, u nemogućnosti da se nađu postojani argumenti za lične ambicije, jer ih u Islamu i nema, naprotiv!

Takvo koračanje pojedinaca iz vjerskog u politički život postaje neminovno. Islam podržava i naređuje borbu za vjeru, ali ne podržava unutarnacionalne i međunacionalne borbe između muslimanskih nacija. Islam ne podržava nacionalni egoizam: traži blagost prema vjernicima, traži bratstvo i mir, ne razlikujući nacionalnost. Islam se borio za utemeljenje vjere, za mir, pravdu i slobodu, ali nikad pod nacionalnom zastavom. U prilog tome govore mnogi primjeri koji to jasno potvrđuju.

Došao je Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., Utba ibn Rebia i ponudio ispred svog plemena: „Ako namjeravaš da budeš vođa, bićemo pod tvojim bajrakom sve dok ti budeš vođa.“ Allahov Poslanik, s.a.v.s., je odbio. Da je Poslanik, s.a.v.s., u svom narodu postupio kao što postupaju politički prvaci i nacionalni vođe, oblast djelovanja u zemlji Arapa bila bi široka, te bi podigao nacionalnu zastavu kojoj bi se priključile Kurejšije i druga arapska plemena, a nema sumnje da bi se Ebu Džehl ibn Hišam, Utba ibn Rebia, pa i Ebu Leheb poklonili ovoj zastavi, borili se pod njom i slijedili vođstvo. Ali, Poslanik, s.a.v.s., nije htio pozivati u islam pod nacionalnom zastavom, već je bratimio muhadžire i ensarije, zavađene vođe i plemena pod islamskom zastavom i podsticao na jedinstvo, na što mu je objavljen ajet: „Ne postupite li tako, nastat će na zemlji smutnja i nered veliki“ (El-Enfal, 73).

Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije pristao da bude nacionalni vođa, nije pristao na takvu podršku ni u teškim nedaćama, iako bi mnogostruko dobio na snazi. Utba ibn Rebia nije uspio u svom naumu. Kako je proizvodnja nacionalnih vođa pošla za rukom Utbi ibn Rebii našeg doba, ostaje pitanje za političke analitičare!