Ko sprječava gradnju džamije u Priboju

Posljednja džamija u Priboju (Hasan- agina džamija) sagrađena je davne 1758. godine, odnosno prije tačno 252 godine. Svi pokušaji pribojskih muslimana u posljednjih 20 godina da ostvare svoje pravo na gradnju džamije - nisu urodili plodom.

Historijski izvori kazuju da su muslimani u velikom broju nastanjivali Priboj već početkom XV vijeka. Od oko hiljadu bogumilskih stećaka, koji se i danas nalaze na teritoriji opštine Priboj, od kojih se jedna nekropola nalazi u starom gradu, nedvosmisleno potvrđuje da su pribojski muslimani autohtono stanovništvo koje je pod uticajem osmanlijske vlasti napustilo vjeru bosanskih krstjana (bogumila) i primilo islam.

Budući da su Osmanlije od svih kulturnih i javnih ustanova u osvojenim krajevima ponajprije podizali džamiju, to se sa sigurnošću može reći da je i prva džamija u Priboju sagrađena početkom XV vijeka. Čuveni turski putopisac Evlija Čelebija je 1659. godine, prolazeći kroz Priboj, zabilježio da je to kasaba sa 300 crijepom pokrivenih kuća, jednom džamijom i tri hana. Ne zna se sudbina džamije koju spominje Evlija Čelebija, niti se zna gdje se ona nalazila. Ono što se pouzdano zna jeste da je džamiju na mjestu gdje se ona i danas nalazi, 1758. godine sagradio Hasan- aga, starješina i utemeljitelj urbanog Priboja, rođeni Pribojac.

Džamiju, mnogobrojna materijalna dobra - kao što su zgrade, kuće, njive i novac, Hasan-aga je uvakufio i ostavio na korišćenje pribojskim muslimanima. Hasanagići (potomci Hasan-age) su uvijek, pa i danas, bili najbrojnija familija u Priboju. Da je Hasan-aga volio svoj Priboj i dugoročno planirao njegovo ekonomsko i obrazovno unaprjeđenje, pokazuje činjenica da je pored džamije sagradio i mekteb, a svojom vakufnamom (koja je i najvažniji dokument o historiji Priboja) oporučio da nakon njegove smrti upravitelj njegovih zadužbina bude njegov najstariji sin Ferhat, a potom njegovi potomci, sa koljena na koljeno, iz generacije u generaciju.

Kao obrazovan čovjek, Hasan-aga je znao značaj obrazovanja, te je zato i oporučio da njegovi nasljednici budu nosioci budućnosti Priboja, kako neko sa strane ne bi došao da obavlja neku funkciju, a potom otišao ne želeći da mu tu ostane potomstvo. Pribojskim muslimanima je pošlo po zlu upravo onog trenutka kada su prestala da važe pravila iz Hasan-agine vakufname. Posljednji Hasanagić i posljednji Pribojac koji je bio imam i hatib u Hasan- aginoj džamiji bio je Zulfi-beg Hasanagić, čija je služba prestala davne 1927. godine. Posljednje 83 godine imamsku službu obavljaju hodže (imami) koji su došli sa strane. O njihovom statusu privremenosti govori podatak da ni jedan od njih nije sagradio kuću ili kupio stan u Priboju, a o motivaciji da Pribojcima prenesu znanje o islamu - da i ne govorimo. Posljedica takvog odnosa, koji se kreira u nekom moćnom centru, za muslimane Priboja su katastrofalne. Hasanagići, čiji je predak utemeljio Priboj i ostavio svojim potomcima amanet da ga unaprjeđuju, danas skoro da i ne ulaze u džamiju. Pribojski muslimani, od većinskog stanovništva, danas su izrazita manjina, koja se ni za šta ne pita i ne odlučuje ni o čemu. Najbolji dokaz za takvu ocjenu je činjenica da već 20 godina ne mogu da izgrade džamiju u Novom Priboju.

GLAVNI KRIVAC - ISLAMSKA ZAJEDNICA

Novi Priboj i Fabrika automobila su nakon Drugog svjetskog rata izgrađeni na oduzetoj (otetoj) zemlji pribojskih Bošnjaka. Za samo jednu deceniju postao je moderan i urbano najuređeniji grad u Sandžaku; grad teške industrije, grad visokog ekonomskog standarda ljudi, grad “bratstva- jedinstva,” grad ateista i komunista, grad moderne infrastrukture, grad čije se stanovništvo šezdesetih godina prošlog vijeka uvećalo za trinaest puta. U proteklih 65 godina za sve je bilo mjesta u Novom Priboju, samo ne za džamiju. Svojevrstan je paradoks taj što su opštinom Priboj od 1945. do 1990. godine rukovodili pretežno Bošnjaci, ali gradnja džamije u novom gradu u njihovim glavama nije bila ni „mislena imenica“. Glavna religija u tom periodu u Priboju je bila “bratstvo-jedinstvo.” Plamen islama je buknuo 1990. godine, nakon pada komunizma.

Pribojski muslimani, ocijenivši da je došao trenutak ispunjenja njihove želje za gradnjom džamije, sačinili su zahtjev, potkrijepivši ga sa 1300 potpisa, i dostavili ga Islamskoj zajednici, kako bi ga ona proslijedila nadležnim organima u cilju realizacije. Ova peticija se negdje “zaturila” u fiokama Islamske zajednice, ali su je džematlije obnovile 1994. godine. Na zahtjev muslimana, od Izvršnog savjeta opštine Priboj pristigao je odgovor da je Komesarijatu za upravu predloženo da uredi drugi prostor za gradnju džamije, jer je na traženom prostoru planirana izgradnja crkve, a da se zbog političkih prilika pored crkve ne može graditi džamija. Vjernici su zahtijevali gradnju džamije na parceli koja je bila vlasništvo čitlučkog imama Osman ef. Koldžića.

Crkva je izgrađena baš na hodžinoj zemlji iako se stotinjak metara dalje, preko Lima, nalazi manastirski posjed, na kojem je kasnije poboden drveni krst i koji je proglašen “svetom srpskom zemljom,” kako bi se opštinarima uputila poruka da ovdje neće biti gradnje vatrogasnog doma, kako je to bilo planirano. Zahtjevi pribojskih muslimana za gradnju džamije su narednih godina isticani na sjednicama Odbora mjesne zajednice Novi Priboj, na zborovima građana, upućivani su dopisi rukovodstvu Islamske zajednice sa zahtjevom da se umiješa u ovaj proces i da sopstvene probleme ne posmatra sa strane, ali se tamo uvijek nailazilo na zid ćutanja.

Lokacije koje su vjernici identifikovali kao moguće za gradnju džamije brzo su popunjavane trajnim ili privremenim objektima i tako se slobodni prostor grada sužavao, a šansa za gradnju džamije bila sve manja. U dva navrata je na javnoj raspravi predočavan Generalni urbanistički plan Priboja, ali se Islamska zajednica nikada nije javljala sa zahtjevom da se Planom predvidi i lokacija za gradnju džamije. Česta pitanja džematlija upućivana ljudima koji su rukovodili Islamskom zajednicom na temu o gradnji džamije nailazila su na odgovor: da džamija nije potrebna, jer bi gradnjom džamije u Novom Priboju Hasan-agina džamija ostala bez klanjača. Ovakvi odgovori nedvosmisleno pokazuju da se Islamska zajednica nije bavila islamom već politikom. Sve do 2000-te godine Islamska zajednica se bavila pružanjem podrške Miloševićevom režimu, a to i dokazala upućivanjem pisma Slobodanu Miloševiću 27. novembra 1999. godine.

U tom pismu se snishodljivo nude usluge pribojskih muslimana, a već pred izbore 2000-te godine u kući jednog imama je spremljen magacin sa životnim namirnicama, namijenjenim za noćnu raspodjelu bošnjačkim biračima, „uz mahsuz selam od Miloševića“. Sa minbera Hasan-agine džamije je odzvanjalo: “Glasajte onog od koga imate koristi” i tako, zahvaljajući Islamskoj zajednici, Bošnjaci u Priboju 2000-te godine nisu dobili ni jednog odbornika. Padom režima Miloševića, Islamska zajednica je otvoreno postala servis drugim političkim partijama i uvijek onim političkim strankama koje nisu artikulisale interese bošnjačkog naroda. Ovakav rad Islamske zajednice proizveo je duhovno posrnuće pribojskih muslimana, te su se vjernici u novembru 2003. godine ponovo samoorganizovali, prikupili 522 potpisa i uputili dopis tadašnjem Mešihatu Islamske zajednice Sandžaka, sa zahtjevom da se riješi pitanje gradnje džamije i otklone nepravilnosti u radu Islamske zajednice u Priboju. Kao odgovor, iz Novog Pazara je uslijedila neviđena kampanja uperena protiv pribojskih muslimana. Uslijedile su prijetnje o prolijevanju krvi i poruke da njihova volja ništa ne vrijedi, jer je volja „Novopazarskog Hazijajina“ jača i od pet hiljada domaćinstava, što znači više od broja pribojskih muslimana.

SKUPŠTINSKOM ODLUKOM MUSLIMANI PONOVO PREVARENI

 Svjesni diktature koja je dolazila iz Novog Pazara, Pribojci su se ponovo samoorganizovali, formirali džemat Novi Priboj, izabrali Odbor za gradnju džamije, a potom prikupili 1553 potpisa Bošnjaka i Srba i uputili dopis svim nadležnim organima u Opštini, sa zahtjevom za dodjelu lokacije za gradnju džamije. Suočena sa odlučnošću džematlija Novog Priboja, Islamska zajednica, kao iznuđen čin, prvi put obavlja razgovor sa čelnicima opštine na temu izgradnje džamije, 11. marta 2004. godine. Ovaj razgovor nije rezultirao nikakvom odlukom. Lokalne strukture vlasti nisu više imale manevarskog prostora za ignorisanje zahtjeva vjernika, jer je za Priboj 1553 potpisa građana impozantna brojka, te je 1. novembra 2004. godine na odborničkoj skupštini jednoglasno donesena odluka o gradnji džamije.

Ovom odlukom će se jedino okoristiti neke političke stranke, nevladine organizacije i političari kojima je to pomoglo da “doguraju” do narodnog poslanika, jer se na javnim skupovima ovom odlukom mahalo i poručivalo kako se zahvaljujući njima u Priboju dogodilo demokratsko čudo. A što se tiče pribojskih muslimana, oni su ponovo prevareni. Glavni učesnik u prevari je Islamska zajednica. Donesena je skupštinska odluka koja već šest godina ne može da se realizuje.

Dodijeljena parcela za gradnju džamije je vlasništvo Fabrike automobila i na njoj se nalaze materijalna sredstva i objekti. Budući da je FAP u statusu restruktuiranja i privatizacije, to je sudbina ove parcele direktno vezana za sudbinu FAP-a, dok su pravne zavrzlame oko privođenja lokacije njenoj namjeni nerazmrsiv čvor. Predsjedniku Odbora medžlisa u Priboju Fahrudinu Alagiću, koji je istovremeno bio i odbornik, a Islamsku zajednicu predstavljao kao svoju političku partiju, na sjednici Skupštine Opštine načelnik odjeljenja za urbanizam Slavko Šušnjarević je jasno rekao da druge lokacije nema i podsjetio ga da je sam Alagić na ovu lokaciju pristao. Što se tiče bivšeg Mešihata Islamske zajednice Sandžaka, njih je gradnja džamije u Priboju zanimala koliko i zidanje Skadra na Bojani, a sudbina pribojskih muslimana koliko i sudbina stanovnika u nekom španskom selu.

Neprirodno je i očekivati gradnju džamije u Priboju od ljudi koji ih zatvaraju u Novom Pazaru. Njih je Priboj zanimao onoliko koliko se moglo prikupiti novca od pribojskog ojađenog i beskućnog naroda, sa kojim se preko svojih instaliranih satelita vrlo uspješno moglo manipulisati. Takvu družinu nikada nije ni mogao zanimati prosperitet i opstanak pribojskih muslimana. To se kroz dugogodišnju praksu i dokazalo. a posebno na pitanju gradnje džamije u Priboju. Sve inicijative Pribojaca, koje su dosezale i do Ministarstva vjera i Agencije za privatizaciju, sa zahtjevom da se lokacija za gradnju džamije izuzme iz postupka privatizacije FAP-a, nisu urodile plodom, jer je svaku inicijativu vjernika “na nož” dočekivala Islamska zajednica u Priboju, osporavajući legitimitet inicijatora. To se dogodilo i 5. februara ove godine nakon posjete Reisu-l-uleme Islamske zajednice Srbije Adema ef. Zilkića rukovodstvu opštine Priboj, koje je sa svoje strane dalo čvrsta obećanja da će učiniti sve da predmetna lokacija bude dostupna vjernicima. Posredstvom TV Priboj, Reisu-l-ulema je nazvan izdajnikom, uz poruku da samo to rukovodstvo predstavlja i zastupa interese muslimana po svim pitanjima. Ovo rukovodstvo, koje se samoizabralo, sastavljeno je od ljudi od kojih neki nikada nisu ni vidjeli unutrašnjost džamije dok nisu postali vođe od ljubitelja alkohola, bivših policajaca kostolomaca, koji su, dokazujući svoju lojalnost Miliševićevom režimu, “propustili kroz šake” veliki broj muslimana, od kriminologa, hodža koje prate priče o ljubavnim aferama, kao i pripadnika mezheba koji nema tradiciju u Priboju.

Muslimani Priboja, čijim venama, umjesto krvi, teče strah zbog doživljenih represija od strane Vojske i policije Miloševićevog režima i njegovih specijalnih jedinica u liku Šešeljevaca, Arkanovaca, Lukićevaca, Bijelih orlova, dobrovoljaca iz Rusije, Ukrajine i Rumunije, koji su Pribojske Bošnjake ubijali, pljačkali palili kuće, kidnapovali iz vozova i autobusa, nisu spremni da se suprotstave tvorevini koja je svoju vlast utemeljila faraonskim metodama u rambo stilu, te su tako uvukli glave u ramena i čekaju da ih neko izvede iz getoizacije, da dođu bolja vremena, a sa njima i ostvarenje želje za izgradnju džamije. Ključ odluke o izgradnji džamije nalazi se u Agenciji za privatizaciju. Na njega se čeka već 20 godina, a kada će ga predati muslimanima Priboja - ostaje da se vidi.