Pamti se ono što je zapisano

Vakat: Kada ste se počeli baviti kulturno-historijskim naslijeđem Bošnjaka Prijepolja ili, preciznije, bošnjačkom poviješću na ovim prostorima? Odmah po dolasku u Prijepolje, krajem 1992. godine, počeo sam se interesovati za kulturnu baštinu Bošnjaka Prijepolja i okoline i saznao da Prijepolje ima bogatu kulturnu prošlost i tradiciju kakvom se može pohvaliti malo koji grad u okruženju. U njemu su se smjenjivale razne kulture i civilizacije i svaka je ostavila određene tragove na ovim prostorima koji o tome svjedoče. Mnogi od tih spomenika islamske kulture podignuti su u periodu vladavine Osmanlija na ovim prostorima, koji su odmah po dolasku u Prijepolje, početkom druge polovine 15. vijeka, počeli sa izgradnjom različitih spomenika islamske provenijencije.

Izgrađivane su džamije, mektebi, medrese, musale, hanovi, turbeta i ostalo. Prijepolje je tako obilovalo mnoštvom spomenika islamske kulture, koji su uništavani tokom povijesti uslijed različitih okolnosti. Prilično smo ih zaboravili, pa nam se, ponekad, čini da ih nije ni bilo. Naš nehat i nebriga dovela nas je dotle da zaboravljamo mnogo toga iz naše prošlosti, a kada jedan narod zaboravi vezu i sjećanje na svoju prošlost, on propada u svakom pogledu, jer pogled na prošlost utiče i na budućnost.Zato se i kaže da je historija učiteljica života, ali samo za one koji je dobro upoznaju.

Vakat: Koje je Vaše prvo pisano djelo koje tretira ovu temtiku? Jedan od najvažnijih kulturnih događaja u Bosni i Hercegovini na početku XX vijeka bilo je osnivanje kulturno-prosvjetnog Društva Muslimana Gajret, 20. februara 1903. godine. Poslije nekoliko godina rada Gajreta pristupilo se organizovanju mreže povjerenika i pododbora u gotovo svim krajevima Bosne i Hercegovine.

Međutim, tek poslije skoro dvadeset godina od osnivanja ovog Društva u Sarajevu, odnosno 1921. godine, njegova organizacija proširena je i na Sandžak. Iste godine, došlo je i do formiranja Mjesnog odbora Gajreta u Prijepolju. Nastao sa prvobitnim ciljem: da pomogne i omogući lakše školovanje muslimanske omladine, Gajret je razvio svoju djelatnost i odigrao značajnu kulturno– prosvjetnu misiju. O Kulturno-prosvjetnom društvu Gajret, Ibrahim Kemura napisao je obimno djelo, pod nazivom Uloga Gajreta u društvenom životu Muslimana, objavljeno 1986. godine u Sarajevu. U knjizi je detaljno opisan rad Gajreta - od osnivanja, 1903, do prestanka sa radom, 1941. godine. Međutim, rad Gajretovih jedinica u Sandžaku, u ovoj knjizi, samo je kratko pomenut. Zato je bilo potrebno da se rad mjesnih odbora Gajreta u Sandžaku temeljitije istraži.

U tom smislu, u zadnjih nekoliko godina napravljeni su značajni pomaci. Tako je 2004. godine Monografiju o Gajretu u Priboju objavio književnik Faruk Dizdarević, a 2007. godine pojavile su se monografije o Gajretu u Pljevljima autora Uzeira Bećovića, nakon čega sam ja 2009. objavio svoj prvjenac Gajret u Prijepolju, a iste godine i Gajret u Sjenici. Dokumenti koji se odnose na rad Mjesnog odbora Gajreta u Prijepolju nalaze se, manjim dijelom, u Arhivu Srbije i Crne Gore u Beogradu, dok je veliki dio tog materijala u vidu zapisnika sa sjednica Mjesnog odbora, godišnjih izvještaja i razne druge prepiske, koja je vršena sa Glavnim odborom Gajreta, pronađen u Arhivu Bosne i Hercegovine u Sarajevu. U časopisu Gajret, koji je bio glasilo istoimenog Društva, objavljivani su izvještaji o radu i aktivnostima Gajretovih jedinica.

Zato je bilo nužno izlistati sve brojeve tog časopisa koji se čuvaju u Arhivu Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu za period u kojem je djelovao Gajret na prostorima Sandžaka i pronaći sve tekstove koji se odnose na rad Mjesnog odbora Gajreta u Prijepolju.

Vakat: Knjiga o Gajretu u Prijepolju tretira jednu oblast kulturne baštine Bošnjaka Prijepolja, a to je kulturno-prosvjetna djelatnost. Međutim, “Spomenici islamske kulture i Islamska zajednica Prijepolja” je djelo koje na jedan poseban i sveobuhvatan način tretira islamsku baštinu Prijepolja? Kao što sam na početku rekao, od mnoštva spomenika islamske kulture koji su postojali na ovim prostorima ostalo je, nažalost, malo. O svim tim nestalim, kao i o postojećim objektima islamske kulture na području prijepoljske opštine do sada nije bilo sistematskog, cjelovitog i opsežnog istraživanja. Ova knjiga je moj skroman doprinos izučavanju islamskobošnjačke kulturne prošlosti, prikazan u nekoliko tematskih cjelina, odnosno poglavlja.

U prvom su obrađeni spomenici islamske kulture koji su postojali, a kojih više nema: džamije, mektebi, medresa, musala, turbeta, hanovi, hamami, kule... Drugi dio odnosi se na postojeće objekte i one koji su u izgradnji, od Aljinovića (Karaule) do Brodareva (Komarana). Tu spadaju džamije, mektebi, Sahat-kula, turbe na mezarju Kosovac, hanovi, kuće, vakufske kuće, odnosno stanovi imama. Na početku trećeg poglavlja dat je kraći pregled razvoja Islamske zajednice, a zatim se govori o radu Odbora Islamske zajednice Prijepolja.

U okviru ovog poglavlja dati su podaci o svim predsjednicima Odbora IZ-e u periodu od 1930. godine do danas, kao i o velikom broju značajnih ličnosti iz vjerskog života Prijepolja. Prikazano je ukupno 108 biografija, među kojima su i neka značajna imena iz naše prošlosti, kao što su: Murat ef. Šećeragić, koji je bio muftija u više gradova ondašnje Jugoslavije, vrhovni šerijatski sudija za ondašnju Jugoslaviju sa sjedištem u Skoplju, zamjenik reisu-l-uleme od 1947. do 1961. godine, prvi potpredsjednik ZAVNOS-a, Murad ef. Sukić – profesor i upravitelj medrese u Prijepolju do 1930. godine, a nakon toga muftija novopazarski, i profesor i upravitelj medrese u Novom Pazaru, Sejfo ef. Šehović - nastavnik turskog jezika u Gimnaziji u Pljevljima, vjeroučitelj u Gimnaziji u Prijepolju, dobrotvor, i mnogi drugi.

Završni dio rada odnosi se na obavljanje pete islamske dužnosti (hadž), gdje su unijeta imena hadžija sa ovog područja i prikazan rad hora ilahija i kasida “Sandžački biseri”.

Vakat: Prije nekoliko mjeseci izašla je i Vaša nova knjiga koju ste radili sa uglednim Prijepoljcem gospodinom Poturak Bahrijom, u kojoj govorite o najstarijem dijelu prijepoljske čaršije – Šarampovu. Po čemu je značajan ovaj dio Prijepolja? Nakon četiri objavljene knjige, od kojih se prve tri bave kulturnim nasljeđem Bošnjaka Prijepolja, počeo sam razmišljati o tome kako bi bilo potrebno i značajno da se istraži i obradi historijat najstarije džamije u Prijepolju: Ibrahim-pašine i Bakije- hanume medrese, koja je bila prva obrazovna ustanova u Prijepolju.

I jedan i drugi objekat locirani su u najstarijem dijelu grada - Šarampovu, oko kojih je formirana prva muslimanska mahala. Razmišljajući o važnosti da se izradi monografija o naselju Šarampov, u okviru koje bi centralna tema bili Ibrahim-pašina džamija i Bakije-hanume medresa, nametnuo mi se zaključak da bi u vezi sa tim trebalo da razgovaram sa Poturak Bahrijom i da mu predložim naš zajednički rad na ovom projektu, što je on bez dvoumljenja prihvatio. Učinio sam to iz razloga što je Bahrija jedan od rijetkih ljudi ovog kraja koji se bavi proučavanjem kulturnog naslijeđa Prijepolja, a rezultat toga je i jedan njegov rad o Ibrahim-pašinoj džamiji, koji je 2002. godine štampan u nekoliko primjeraka za internu upotrebu.

Pored toga, gospodin Bahrija Poturak je sin rahmetli Mahmuta ef., koji je završio Medresu Bakije-hanume u Prijepolju, bio imam, obavljao više odgovornih funkcija u društvenom sektoru, bio predsjednik Vakufskog odbora u Prijepolju, odnosno Odbora Islamske zajednice 17 godina i biran u članstvo najviših organa Islamske zajednice u nekadašnjoj SFRJ. S obzirom na sve pomenute poslove i funkcije koje je Mahmut ef. obavljao, pogotovu one u okviru Islamske zajednice, a da je prethodno završio Medresu u Prijepolju, bio je u prilici i sasvim sigurno imao želju da veliki broj dokumentacije o Ibrahim-pašinoj džamiji i Baki- hanuminoj medresi sačuva.

Pored toga, Mahmut ef. je od tadašnjih imama Ibrahim-pašine džamije, muderisa- profesora Medrese i starijih Prijepoljaca čuo i zabilježio značajan broj podataka i informacija. Sreća je bila u tome što je sav taj dokumentacioni materijal naslijedio njegov sin Bahrija, koji je bio svjestan vrijednosti ove građe i brižljivo je čuvao i sačuvao do današnjih dana. I upravo je ta građa bila ključna i temeljna osnova na kojoj je nastala ova monografija, koja je rezultat našeg zajedničkog rada. Vakat: Nedavno ste magistrirali.

Vakat: Recite nam nešto o temi vašeg magistarskog rada. Nakon završenih Osnovnih akademskih studija (Fakultet za islamske stdudije u Novom Pazaru), ja sam 16. novembra 2010. godine završio master studije na Filolškom fakultetu u Beogradu, odsjek Opšta lingvistika, na temu Jezici islamske civilizacije. U radu sam prikazao nastanak i razvoj orijentalnih jezika (arapski, perzijski i turski), kao i njihov uticaj na stvaranje i oblikovanje islamske civilizacije. Ova tri jezika su ostavila upečatljiv trag u povijesti muslimana, tako da sam ja u svom radu obradio tek jedan dio tog bogatog književnog i leksičkog naslijeđa ova tri jezika. Vakat: Da li trenutno radite još na nekom projektu? Pošto se bavim proučavanjem rada Kulturno-prosvjetnog društva „Gajret“ još od 2005. godine, te sam u tom smislu do sada objavio monografije o radu pododbora ovog društva u Prijepolju i Sjenici, odlučio sam da obradim rad pododbora Gajreta u još nekim mjestima. Tako je, ovih dana, u pripremi za štampu knjiga Gajret u Novoj Varoši.

Vakat: Mladi u Sandžaku danas veoma malo posjeduju znanje o kulturnom naslijeđu, štaviše, skoro da ih i ne zanima - govorim uopšteno. S druge strane, ipak postoje pojedinci među omladinom koji su željni novih znanja i istraživanja – šta biste tim takvim ljudima preporučili? Čovjeku je teško da pamti sve i da ono što zna tačno prenese nekom drugom. Zato je pisanje način čuvanja podataka i mogućnost njihovog prenošenja drugim ljudima, koji su udaljeni vremenski ili prostorno. Ja sam, nadam se, donekle, shvatio važnost pisanja, pa sam prije 10-15 godina počeo pisati o onome što se dešavalo na ovim prostorima. Zato preporučujem mladim naraštajima, sadašnjim generacijama, naučnim ustanovama i radnicima da se bave istraživanjem i proučavanjem kulturne baštine i prošlosti ovih krajeva, jer sve je prolazno, trošno i sklono zaboravu. Ostaje ono što je zapisano.