O druženju i međusobnim odnosima

O vjernici, bojte se Allaha (Allaha budite svjesni) i budite s onima koji su iskreni... (Tevba, 119)

Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova, Koji je iz srca svojih robova izbacio mržnju, svađu i neprijateljstvo, a ulio ljubav, blagost i poniznost.

Neka je salavat na Muhammeda, s.a.v.s., na njegovu časnu porodicu, na njegove plemenite ashabe, kao i na sve one koji su iskreni u druženju s ljudima.

Danas, dok posmatramo okolinu, sagledavamo međuljudske odnose, druženja ljudi i sastanke, sve nas to podsjeća na nekadašnji paganski život, kad ljudi nisu imali osjećaje ljudskosti, međusobne ljubavi, kad nisu znali cijeniti tuđu čast i ugled. Čovjek, a posebno žena, tretirani su kao najobičniji predmet kojim se moglo manipulirati. Njihova druženja su bila zasnivana na samim interesima. Najveći stepen njihove iskrenosti u druženju bio je da se od prijatelja ukrade imetak i tim imetkom ga se počasti kad mu dođe u musafirluk. I danas se ukrade iz firme, a onda zove na ručak šefa, direktora, vlasnika. Islam, vjera osjećanja, ljepote, poniznosti i razumijevanja, koja čuva čast svakog pojedinca, muškarca ili žene, strogo zabranjuje uznemiravanje ljudskih osjećanja i njihove slobode. Vjera je postavila univerzalne zakone koji važe za sva vremena i ako ih se ljudi budu pridržavali, sigurno neće nastradati.

Allah, dž.š., o druženju, te o tome koga uzeti za prijatelja i s kim provoditi vrijeme, imperativno kaže: “O, vjernici, bojte se Allaha (Allaha budite svjesni) i budite s onima koji su iskreni...” (Tevba, 119)

Dakle, nije nam rečeno: “Budite sa učenim, bogatim, pravednim.” Jer šta će nam znanje ako nema iskrenosti?! Što će nam imetak od kog društvo, zbog neiskrenosti i sebičnosti, nema koristi?! I šta će nam pravednost koja je samo na jeziku i u knjigama, odnosno koju provodimo samo ili najčešće onda kad smo mi u pitanju?! Takvim osobinama, u kojima nedostaje iskrenosti, varamo ljude oko sebe i stalno vrebamo kako da ih nadmudrimo. Ne ulaži trud da bi nadmudrio brata muslimana, jer njemu vjera nalaže da ti pomaže i kad od njega to ne zatražiš. Njegova želja je da želi više tebi nego sebi. Prema tome, školu koju si završio i sposobnosti koje imaš upotrijebi da nadmudriš onoga kome je želja da nema tebe i tvoga brata, a on to želi zato što je zavidan na ljepoti koju uživaš. Zašto su nam kuće zatvorene? Zašto kažemo da nam je najbolje kad smo sami i da se ni sa kim ne družimo? Zašto nemamo s kim podijeliti svoje osjećaje? Zašto kažemo da nema više prijatelja u kojeg imamo povjerenje, kojem možemo povjeriti čak i svoju čast? To je samo zato što smo udaljeni od vjere i što nismo tražili prijatelje radi Allaha, nego zbog ovosvjetskog interesa. I zato što smo mislili da možemo naći prijatelja mimo vjere. Ovo je jedini razlog zatvaranja u domove i povlačenja u svoje svakodnevne konstatacije: ,,Ne mogu ni sa kim; šta ću tebi ja, šta ćeš meni ti?!”

Ovaj osjećaj može se naći i kod vjernika. Ovdje treba podsjetiti na nerazumijevanje arapsko-bosanske riječi ”zijaret”. Arapski korijen ove riječi označava naginjanje srcem ka nečemu, tj. nekoga obilaziš zato što ga voliš, a jedan od uvjeta ispravnosti naginjanja srcem prema nekome je da budeš „slijep” prema negativnostima i slabostima svoga brata muslimana. Samo na takav način stičeš prijatelja koji će te zavoljeti radi Allaha, koji te nikad neće napustiti, koji nikome neće povjerovati kad se o tebi govori ono što nije istinito. Neprocjenjive su nagrade za ovakva druženja.

Poslanik, s.a.v.s., kaže: Kad musliman posjeti svoga brata muslimana, za njim ide sedamdeset hiljada meleka koji donose salavat na njega i govore: „Gospodaru naš, kao što on održava vezu sa njim radi Tebe, Ti održavaj vezu sa njim” (Ibn Hibban, Bejhekija).

Dakle, veliki je stepen u islamu voljeti nekoga radi Allaha. Da to nije teško, ne bi Allah rekao da su među sedmericom koji će biti na Sudnjem danu u hladu, kad neće biti nikakvog drugog hlada, dvojica koji se vole u ime Allaha.

Malik ibn Enes prenosi hadis kudsij od Resulullaha, s.a.v.s.:

„Rekao je Allah, dž.š.: „Moja ljubav je zagarantovana onima koji se budu voljeli, sijelili, posjećivali i pomagali radi Mene” (10 Ahmed, Malik).

Vi ste najbolji narod koji se pojavio, tražite da se čine dobra djela, od nevaljalih odvraćate i vjerujete u Allaha, kaže Allah, dž. š., u časnom Kur’anu. Ne kaže da su to potomci nečiji, niti kaže da su najbolji, da pripadaju najboljem narodu, nit da su stanovnici određenog mjesta. Niti kaže da su to bogataši ili siromašni, nego kaže da je najbolji onaj narod koji se trudi da dobra djela čini, a od nevaljalih odvraća, vjerujući u Allaha, dž.š. Dobra djela, lijepo ponašanje i koristan govor potvrđuju vrijednost nekoga, ma odakle bio, čiji bio, ili ma kakav socijalni status imao. Mi smo napustili ove kriterije i to nas udara po glavi. Još uvijek je među nama jaka podjela po porijeklu, mjestu stanovanja i imovnom stanju. A ono što čovjeka čini čovjekom i što ga kod Allaha čini vrijednim - to se ne poštuje. Naša nesreća je zbog nas samih. Zbog nipodaštavanja prave vrijednosti, Allahove riječi i upute, neće niko sijati kukolj, a žeti pšenicu. Najboljem narodu pripadaju oni koji rade i upućuju ka dobru, a odvraćaju od zla, a pritom vjerujući u Allaha, dž.š. To su kriteriji koji vrijede kod muslimana. To je sjeme iz kojeg se rađa i razvija pripadnik najboljeg naroda koji se pojavio na zemlji. Ovim ajetom nam Uzvišeni Allah zabranjuje da uzimamo druge stvari kao dokaze kada govorimo o nečijoj dobroti ili vrijednosti. Muhamed, s.a.v.s., je rekao: “Pravi musliman je onaj od čijih ruku i jezika su sigurni drugi muslimani. Naša borba treba da se sastoji u sprječavanju ugrožavanja ličnosti, života i imovine brata muslimana, od zla vlastitih ruku i jezika. Pomozite ugroženom, a pomozite i silniku.“ Ashabi upitaše: “O Allahov Poslaniče, jasno nam je kako ćemo pomoći ugroženom, ali nam nije jasno kako ćemo pomoći onome koji čini nasilje.“ Na to im Poslanik, s.a.v.s., reče: “Ako spriječite onoga ko čini nasilje, tako ćete mu pomoći.“

U drugom hadisu Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Mumin prema muminu je kao dijelovi jedne zgrade. Jedan drugog učvršćuju.“ Ovim hadisom nam Poslanik ukazuje na odnos koji vlada među vjernicima. Mu’mini jedni druge učvršćuju, upućuju i pomažući u dobru odvraćanjem od onog što nije dobro i što ne valja. Ako neko po vlastitim kriterijima određuje šta je dobro a šta ne, time pokazuje svoje nevjerovanje u Allaha, dž.š. Vjernici vode računa o onome šta slušaju i šta govore.

Riječi Poslanika, s.a.v.s., “da vjernici jedan drugog učvršćuju“, nas upućuju na to da pripadnici islama, slušaju i govore ono što će ojačati međusobno povjerenje, međusobno poštovanje i ne čine ništa što će unijeti nepovjerenje, što će poniziti i omalovažiti brata, što će ugroziti njihovu vezu. U tom smislu nama je dato niz uputa, zabrana ogovaranja, vrijeđanja, prenošenja riječi, omalovažavanja, nadijevanja pogrdnih nadimaka i tako dalje. Svaka od ovih zabrana će, ako se budu kršile, poremetiti dobre odnose. Svaka od njih razbija povjerenje, a unosi nepovjerenje, gasi ljubav, a jača mržnju i netrpeljivost. Time se čini nasilje, a onaj ko č i n i nasilje ne pripada narodu za kojeg je Allah, dž.š., rekao da je najbolji na zemlji. Mi možemo o sebi misliti što god hoćemo, isto tako i o drugima možemo misliti što god hoćemo, ali doći će Sudnji dan kada će nam Allah otkriti i pokazati koliko vrijedimo – mi, naša dijela i ponašanja, a koliko vrijede drugi.

Postoje i takvi ljudi koji misle da svojim govorom i djelima čine dobro i uspostavljaju red, a oni, ustvari, čine loša djela i fesad. O tome Uzvišeni Allah kaže:

Kada im se kaže: Nemojte činiti nered na zemlji, oni odgovaraju: “Mi samo red uspostavljamo. A ne, oni nered čine, a toga nisu svjesni”.

Molim Allaha, dž.š., da nam dadne da se upoznajemo i volimo u Njegovo ime.