Insan, koga je Allah, dž.š., stvorio i poslao na Zemlju kao halifu i namjesnika, je društveno biće koje živi u zajednici i svoja prava i dužnosti ostvaruje u njoj, zajedno sa drugima. Zato, ako su odnosi među članovima jedne zajednice dobri i stabilni, to znači da je i sama zajednica jaka i stabilna. A ako nisu, onda to otvara put nerazumijevanju, ogovaranju, svađama, raskolima itd. Dužnosti muslimana prema ostalim muslimanima propisuje Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, s.a.v.s., te tako njihovo izvršavanje, pored toga što doprinosi stabilnosti zajednice, predstavlja i jedan vid ibadeta. Allah, dž.š., u 10. ajetu sure ”El-Hudžurat” kaže:
Vjernici su, uistinu, braća; zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala! (El- Hudžurat,10)
Prenosi Ebu Musa da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:
Mu’min je mu’minu kao građevina, jedan dio učvršćuje drugi! Pa je isprepleo prste. (Buhari) Od Ebu-Hurejre, r.a.,
Prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: Ne zavidite jedni drugima, nemojte lažno povećavati jedni drugima cijene, ne mrzite se, ne okrećite jedni drugima leđa, nemojte se jedni drugima nametati u kupoprodaji i budite, o Allahovi robovi, braća. Musliman je brat muslimanu, ne čini mu nasilje, ne ostavlja ga na cjedilu, ne laže ga, ne omalovažava ga. Bogobojaznost je ovdje – pa je pokazao na svoja prsa tri puta. Dosta je zla čovjeku ako ponizi svog brata muslimana.
Musliman je muslimanu zabranjen (haram): njegova krv, njegova čast i njegov imetak. Riječi Poslanika, s.a.v.s.: Ne zavidite jedni drugima - znače da musliman ne treba zavidjeti svome bratu muslimanu. Zavist je urođena osobina u prirodi čovjeka. Zavist jeste da čovjek prezire da ga iko od ljudi pretekne u bilo kojoj blagodati ili vrlini. Po ovom pitanju, ljudi se mogu podijeliti u više kategorija. U jednu spadaju oni koji se trude da nasiljem, svejedno riječima ili djelom, udalje i uklone blagodati koje se nalaze kod onog kome zavide. Ima i takvih koji nastoje da te blagodati prenesu na sebe, a ima i onih koji se trude i nastoje da te blagodati samo uklone od onog kome zavide, ne želeći da ih prenesu na sebe. Takvi su najgori i najpokvareniji. Ta zavidnost je pokuđena i zabranjena. To je bio grijeh Iblisa, koji je zavidio Ademu, a.s. Allah, dž.š., je podučio Adema, a.s., imenima svih stvari i dao mu da boravi u Njegovoj blizini. Zato Iblis nije prestajao da ga izvede iz Dženneta sve dok mu se ta želja nije i ostvarila. Nažalost, mnogi među nama su postali stručnjaci u međusobnim prepirkama i obračunima. Često se u našem svakodnevnom razgovoru čuje kako su, po Kur’anu, muslimani braća i kako su životi, čast i imeci sveti jedni drugima, te kako jedni druge trebamo paziti, međusobno se čuvati i pomagati. A da li to primjenjujemo u praksi? Allahov Poslanik, s.a.v.s., i njegovi ashabi su tokom života bili jasni i nedvosmisleni. Prema nevjernicima su bili strogi, ali im u isto vrijeme nisu nanosili nepravdu, jer je to Allah, dž.š., zabranio. Na drugoj strani, u međusobnom ophođenju bili su milostivi i blagi. O tome Allah, dž.š., u posljednjem ajetu sure El-Feth kaže:
Muhammed je Allahov poslanik. Oni koji su uz njega, strogi su prema nevjernicima, a samilosni među sobom... (El-Feth, 29)
Ako se muslimani međusobno prepiru i svađaju, to je prvi znak njihovog slabljenja. U tom pogledu, u 46. ajetu sure El-Enfal stoji:
Pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovom i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali; i budite strpljivi, jer je Allah na strani strpljivih (El-Enfal, 46).
Kur’an i hadis su strogo osudili neslogu i razilaženje među muslimanima, a pogotovo kada ona dolazi kao posljedica ličnih interesa. Allah, dž.š., od nas traži da međusobno ophođenje uskladimo sa šerijatskim propisima, pa u 11. ajetu sure El- Hudžurat kaže:
O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se ne pokaju - sami sebi čine nepravdu (El-Hudžurat, 11).
Allah, dž.š., nam zabranjuje da se jedni drugima rugamo ili da jedni druge nipodaštavamo, javno prozivamo ili kritikujemo, jer su, možda, oni koje ismijavamo bolji od nas. Ova zabrana se odnosi i na muškarce i žene. Nije dozvoljeno da jedni druge kudimo i da se zovemo ružnim imenima i nadimcima, kao, npr.: izdanjici, gamad, kukolj, špijuni itd. Koliko je samo ljudi koji su u našim očima veliki, a oni su mali kod Allaha, dž.š? I koliko je u našim očima malih ljudi, a oni su veliki kod Gospodara svjetova? Muslimani moraju biti kao jedno tijelo i to ne samo teoretski, nego i praktično. U tom smislu je i sljedeći hadis:
Prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: Vidiš vjernike u njihovoj međusobnoj ljubavi, samilosti jednih prema drugima i učtivosti, kao da su jedno tijelo; kada jedan dio tijela osjeti bol, čitavo tijelo osjeća groznicu i nesanicu. (Buhari)
Da li se mi, kao dio ummeta, osjećamo jednim dijelom tijela ili smo zabavljeni isključivo sobom? Da li se međusobno volimo i uvažavamo ili je naša međusobna ljubav postala interes, koji, kada izlapi, odlazi u zaborav? Da li jedni druge posjećujemo ili zovemo radi toga što se volimo ili samo onda kada jedni drugima trebamo za neku prolaznu i ličnu stvar ili problem? I na kraju, postavit ćemo pitanje: Kada ćemo nadići sve te naše lične slabosti? Odgovor je nedvosmislen: Onda kada nam vjera bude sistem života i kada nam Allah, dž.š., njegov Poslanik, s.a.v.s., i borba na Allahovu putu budu draži od svega što nam je danas uz srce priraslo! Vratimo se izvoru islama i budimo jedni drugima istinska braća u vjeri! Izmirimo zavađenu braću i sestre i jačajmo na svakom polju! Budimo ponosni što pripadamo ummetu Muhammeda, s.a.v.s! I pripremajmo se za Dan polaganja računa!
