Adem a.s. - prvi dio

Preuzeto iz knjige reisu-l-uleme Adema ef. Zilkića „Allahovi vjerovjesnici“. Zbog velikog interesovanja priprema se i treće izdanje. Autor je dozvolio da preuzmemo tekstove, a mi ćemo ih, poštujući redoslijed i autentičnost teksta, objavljivati u našim novinama.

HISTORIJA ISLAMA 

Historija Islama je nauka, koja nas uči o duhovno-kulturnom razvoju ljudi od njihovog prapočetka. Historija islama svoje izvore crpi u kur’anskim kazivanjima, kao i u provjerenim svjetovnim knjigama. Iz ove nauke saznajemo o prošlim narodima, o načinu njihova življe­nja, njihovom razvoju, kako duhovnom tako i kulturno-prosvjetnom, kao i o smjenama društvenih poredaka.

Kroz historiju islama upoznajemo se i sa ranijim vjerovanjima naroda svijeta, kao i o objavama Božijih poslanika, koje su podsticale narode da se vrate na ispravno vjerovanje – vjerovanje u Jedinog Boga Svemo­gućeg, dž.š.

Historija islama se uglavnom dijeli na dva perioda:

a) period prije svršetka objave Kur’ana.

b) period poslije svršetka objave Kur’ana.

Mi ćemo se ovdje baviti periodom prije objave Kur’ana. O ovom periodu i historijskim događajima u njemu, velikim i malim, pripovijeda nam Kur’an, dok nam period poslije objave, opisuju i potvrđuju islamski i neislamski historičari.

Historija islama prije objave Kur’ana obuhvata život i događaje svih Božijih poslanika. Kur’an nam govori o mnogim Božijim poslanicima. Smisao i svrhu tih kazivanja ozna­čio je Allah, dž.š., riječima: “I sve ove vijesti koje ti o pojedinim događajima o poslanicima kazujemo zato su da njima srce tvoje učvrstimo. I u ovima došla ti je prava istina, i pouka, i vjernicima opomena”. (Hud, 120)

Imajući u vidu ovaj ajet, ne mogu se kur’anska kazivanja o Boži­jim poslanicima nazivati “pričama”, jer su mnoge priče izmišljene i nisu utemeljene na istini. Kazivanja, pak, o Božijim poslanicima u Kur’anu, a.š., potječu od Allaha, dž.š., i predstavljaju suštu istinu. Allahu, dž.š., je sve savršeno poznato, pa i događaji koji se odnose na daleku prošlost. Bez Božije objave ne bismo ništa mogli znati o stva­ranju prvog čovjeka i poslanika Adema, a.s., i prvim Božijim poslani­cima koji su ga slijedili.

U Kur’anu je spomenuto 28 Allahovih poslanika. Za trojicu od njih nije potpuno utvrđeno da li su poslanici ili odabrani ljudi (evlije) te ih neki učenjaci smatraju pejgamberima, a neki dobrim ljudima.

Imena spomenutih poslanika u Kur’anu su:

25. Muhammed, a.s.

Za Uzejra, Lukmana i Zul-Karnejna učenjaci su podijeljeni, da li su poslanici ili evlije (dobri ljudi). Osim spomenutih poslanika u Kur’anu, zasigurno se zna da je bilo još Allahovih poslanika, ali njihova imena nisu spomenuta Kur’anu. O ovome imamo potvrdu u Kur’ani-kerimu: “I prije tebe smo poslanike slali, o nekima od njih smo ti kazivali, a o nekima ti nismo kazivali. I nijedan poslanik nije mogao da učini nikakvo čudo (mudžizu) bez Allahove volje. A kad se Allahova prijetnja ispuni, bit će presuđeno po pravdi i tada će nevaljali nastradati.” (Al-Mu'min, 78).

U narednim izlaganjima biće riječi o svim poslanicima spome­nutim u Kur’anu, kao i o trojici oko kojih postoje razilaženja među učenjacima.

ADEM, a.s.,  prvi čovjek na Zemlji i prvi poslanik

Dragi Allah, Stvoritelj i Gospodar svih svjetova, Bog uz Kojeg drugoga boga nema, daleko je iznad i najsitnije manjkavosti i ograničenosti u moći, vremenu, prostoru ili bilo čemu drugom. On je, hvaljen i slavljen neka je, daleko i iznad najsitnije sličnosti i uporedivosti sa bilo čime što je On stvorio. Samo Njegovo postojanje je istinsko, izvorno, primarno, ničim prouzročeno, ničim ograničeno i niočemu ovisno. Sve drugo što postoji uz Njega, stvorenje je Njegovo čije postojanje izvire od Njega, uzročeno je Njegovom stvaralačkom voljom, ograničeno je Njegovom odredbom i apsolutno je o Njemu ovisno.

         Iako je samo Njegovo postojanje apsolutno, istinsko - realno, On je iz Svoje beskrajne milosti i dobrote odlučio darovati relativno opstojanje stvorenjima stvorivši ih u obzorju svih svjetova, kako bi imao ko da vidi Njegovu beskrajnu ljepotu i kako bi imao ko da uživa Njegove, van svake mašte i poimanja, dragocjene darove. Prenosi se da Ga je jedne prilike jedan od Njegovih odabranih i voljenih robova, Davud, alejhisselam, upitao zbog čega je odlučio stvoriti stvorenja i da mu je tada odgovoreno da su stvorenja stvorena radi toga da bi spoznala Njega i kako bi mogla uživati Njegovu ljepotu:

Uzvišeni Allah je rekao: “Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju.” (Ad-Darijat:56.) To znači: “Da bi Me spoznali.” Davud, alejhisselam, upitao je: “Gospodaru, zašto si stvorio stvorenja?” Uzvišeni odgovori: “Davude, bijah Riznica Skrivena, zavoljeh biti spoznan, pa stvorih stvorenja da bi Me spoznala.” Izraz “stvorenja” opštega je značenja, obuhvata sva stvorenja čak i kamenje i ilovaču, no, u ovome kontekstu misli se prije svega na čovjeka. Stoga reče Uzvišeni: “Mi čovjeka stvaramo u najljepšem sastavu.” (At-Tin, 4)

          Dakle, kako mi sa našim ograničenim razumom pokušavamo shvatiti ove riječi, On je stvorio sve svjetove kako bi postojali u harmoniji sa Njegovom savršenom voljom i odredbom, odnosno na taj način u bliskosti Njemu, u ljubavi prema Njemu, u spoznaji Njega i u neiscrpnim darovima Njegove beskrajne milosti. Jedini put ostvarenja svega navedenog i ujedno jedini način dosezanja Njegovih vječnih blagodarnih darova jeste robovanje Njemu, odnosno potpuna predanost i pokornost Njemu, što je apsolutni princip sveopšteg života i sveopšteg postojanja koji ne dopušta iznimke jer ništa ne može biti nepokorno Njemu.

        Međutim, dragi je Allah, samo On zna razlog i plemenitu mudrost toga, odlučio ponuditi privremenu, ograničenu veoma kratkim vremenom i veoma malim prostorom, mogućnost slobode u odabiru načina življenja nekim stvorenjima. Nebesa, Zemlja i planine bili su mudri i promišljeni, shvatili su jasno svu ozbiljnost ponuđene im slobode, sve odgovornosti i opasnosti koje ona sobom nosi, i odlučili su ne rizikovati, odlučili su ostati u granicama apsolutne pokornosti Njemu i trajnog učešća u sveopćoj savršenosti.

        Ali čovjek, nepromišljen, lahkomislen, a veoma umišljen i uznosit, pomislio je da ima snage prihvatiti tu ponudu:

        “Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lakomislen.” (Al-Ahzab, 72)

        Tako je čovjek dobio privremenu i ograničenu mogućnost slobodnog djelovanja, ali time ujedno i kušnju pravilnog izbora između dobra i zla, odnosno između Pravoga puta i stranputice, kao i kušnju nužnog vjerovanja u svoga Gospodara, zbog toga što će mu za vrijeme te slobode na svijetu zvanom dunjaluk dragi Allah biti skriven, pa će morati da vjeruje u Njega iako Ga neće moći vidjeti niti osjetiti bilo kojim čulom.

        Ovako je čovjek svjesno odabrao da privremeno izgubi kvalitet vječnoga življenja u neposrednoj i očevidnoj Božijoj prisutnosti, kvalitet koji je automatski, bez ikakve mogućnosti da bude drugačije, osiguravao i potpunu predanost dragome Bogu, Jednom, Jedinom. Umjesto toga, čovjek se suočio sa pojavom dvije “nove” privremene etape u kontinuitetu njegovoga ukupnog života: dunjalučke (ovosvjetske) etape gdje dragoga Allaha, Boga jedinoga ne može vidjeti – već u Njega mora vjerovati i gdje ima mogućnost slobodnoga djelovanja po vlastitom nahođenju; i berzahske (život u kaburu nakon smrti do Sudnjega dana); kao i sa fenomenom smrti koja razdvaja ovosvjetski od onosvjetskog života. Moglo bi se, dakle, reći da je čovjekov ukupni tok života, od momenta njegovog prvog stvaranja pa do vječnosti, podijeljen na više etapa, od kojih su nama poznate četiri: ezelska (život prije rođenja), dunjalučka (ovosvjetska), edželska (berzahska) i na kraju ahiretska (onosvjetska) koja je, voljom i odredbom dragoga Allaha, vječna.

        Ovakvim čovjekovim izborom desilo se i to da suštinom dunjalučke etape njegova života postade kušnja sadržana u tome hoće li on uistinu i vjerovati u Boga, Gospodara i Stvoritelja kojeg više ne vidi, niti na bilo koji način osjeti, odnosno hoće li htjeti da slijedi Božije upute i od Njega propisani način življenja; a suštinom ahiretske etape postade ubiranje plodova dunjalučkih djela, izraženih bilo u najljepšoj nagradi za ispravno ili u najtežoj kazni za neispravno ponašanje.

        Isto tako, preuzimanjem emaneta vjere čovjek zadobi mogućnost da, u slučaju ako ga valjano ispuni, postane kod dragoga Allaha bolji od meleka, ali i mogućnost da bude najprezrenije stvorenje, teškom kaznom kažnjeno, u slučaju da se uzoholi, iskvari i svoj emanet pogazi. Ovo je zato što čovjek može, po svom izboru i slobodi djelovanja, biti i dobar i zao, pa ako je dobar, onda je bolji od meleka koji ne može biti nikako drugačiji nego dobar, ali ako je zao onda je najprezreniji jer se zloupotrebom slobode izdvaja i udaljava od mnogih ostalih stvorenja koja u dobroti smjerno robuju dragome Bogu.

Islam (predanost Bogu), prirodna vjera čovjekova

        Prihvatanje emaneta vjere po našem mišljenju, a dragi Allah najbolje zna, desilo se u praiskonu, u ezelskoj etapi života kada prvi čovjek još ne bijaše tjelesno stvoren.

        Dragi Allah je čovjeku, nakon što on odluči prihvatiti njezin emanet, odredio vjeru koju će on trebati prakticirati i prema njenim smjernicama organizirati svoje cjelokupno življenje u dunjalučkoj etapi života. Tu vjeru, dragi Allah, Mudri, Svemilosni, Samilosni, hvaljen neka je On, odredio je kao model prema kojem je čovjek stvoren u tom smislu da on treba biti takav da ju svojim životom adekvatno i ispoljava:

        “Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio, - ne treba da se mijenja Allahova vjera, ali većina ljudi to ne zna.” (Ar-­Rum, 30)

        Iz citiranog ajeta časnoga Kur’ana jasno se vidi kako ova Allahova Vjera savršeno odgovara ljudskoj prirodi budući da su ljudi upravo prema njoj kao svojevrsnom modelu i stvoreni. Dragi Allah tu vjeru nazva “islam” (što na arapskom jeziku, jeziku posljednje Objave, znači “predanost Allahu, jednom i jedinom Bogu”) i već tada bi obznanjeno da je to jedina prava vjera sa kojom je Bog, dragi Allah, Jedan, Jedini zadovoljan:

        “Allah svjedoči da nema drugog boga osim Njega, - a i meleki i učeni -, i da On postupa pravedno. – Nema boga osim Njega, Silnog i Mudrog! Allahu je prava vjera jedino – islam. A podvojili su se oni kojima je data Knjiga baš onda kada im je došlo saznanje, i to iz međusobne zavisnosti. A sa onima koji u Allahove riječi ne budu vjerovali Allah će brzo obračunati.  Ako se oni budu prepirali s tobom, reci: 'Ja se samo Allahu pokoravam, a i oni koji me slijede.' I reci onima kojima je data Knjiga i neukima: 'Primite islam!' Ako prime islam, onda su na pravom putu. A ako odbiju, tvoje je jedino da pozivaš. – A Allah dobro vidi robove Svoje.” (Ali Imran, 18-20)

        “A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati.” (Ali Imran, 85)

        Beskrajna milost dragog Allaha vidi se i u tome što je On islam, vjeru Njegovom voljom određenu, učinio veoma lahkom, odredivši da se (onako kako mi to shvatamo, a Njega, Koji jedini sve zna, molimo za oprost i istinsku pouku) njezina suština ispoljava u dva veoma jednostavna principa:

        – svjedočiti i obožavati samo dragoga Allaha, jednog i jedinog Boga, i ništa Mu i nikoga ne pridruživati kao boga uz Njega ili mimo Njega;

        – izražavati apsolutnu predanost Njemu u smislu potpune poslušnosti i pokornosti u slijeđenju svih Njegovih uputa i propisa.

        Prvi princip jasno pokazuje neizmjernu počast za čovječanstvo, što se može lahko uočiti ako navedemo zgodan primjer iz našeg dunjalučkog života: Kada bi najmoćniji i najbogatiji čovjek, vladar na Zemlji podario nekom drugom čovjeku posebnu telefonsku liniju kojom mogu komunicirati samo njih dvojica, bez ikakva posrednika, i dozvolio mu da ga zove kada god hoće i traži od njega šta god hoće, da komunicira sa njim koliko god hoće bez ikakve bojazni da će vladaru dosaditi ili ga zbog toga naljutiti; kada bi ga darivao svakovrsnim darovima i bio mu najbliži prijatelj, koji ga najviše voli – više nego što taj čovjek može samoga sebe voljeti, koji mu najviše dobro želi – više nego što taj čovjek može samom sebi dobra poželjeti, koji mu određuje i propisuje ono što je za tog čovjeka najbolje i najkorisnije (ako to izvrši); ako mu, dakle, taj vladar sve ovo dadne, zar mi ne bismo svi zajedno posvjedočili da je ljubav tog vladara prema tom čovjeku neizmjerno velika i da je počast koju taj čovjek od vladara uživa isto tako neizmjerno velika!? Upravo ovaj primjer ukazuje na neizmjernu počast i blagodat neizrecive vrijednosti koju je dragi Allah, Svemilosni darovao čitavom čovječanstvu.

        Zar iz ovoga, baš po mjerilima naše ograničene logike, jasno i nepobitno ne proizilazi činjenica da je jedini način istinskog egzistiranja ljudi, jedini put dosezanja svekolikoga savršenstva za njih, stvorene kao nesavršena i ograničena bića, koja su još uz to sama sebe opteretila kušnjom slobode, sadržan u potpunoj predanosti i pokornosti savršenome Stvoritelju i Odreditelju!?

        A, upravo to je drugi suštinski princip Allahove Vjere.

        Prema tome, to je ta savršena blagodat što ju je dragi Allah, Svemilosni podario ljudima, ponudivši im Vjeru prema kojoj ih je i stvorio. Na ovaj način, ako budu islam pravilno živjeli i prakticirali na Zemlji, ljudi se mogu povratiti kvalitetu života u potpunoj harmoniji sa savršenim Bogom, kakav su imali prije prihvaćanja emaneta vjere, ali sada na mnogo većem stepenu (deredži) bliskosti dragome Allahu, stepenu većem čak i od stepena plemenitih meleka, a izraženom vječnim boravkom u prelijepom dženetskom boravištu i Božijim neprolaznim zadovoljstvom.

        Istina, zbog olahko i nepromišljeno prihvaćenog emaneta vjere, čovjeku ostvarenje spasa i pomenutih ahiretskih blagodati postade sasvim ovisno o njegovom dunjalučkom ponašanju na Zemlji. Ademovi, alejhisselam, potomci (tj. cjelokupno čovječanstvo) tako dođoše u situaciju da vječni život u blizini i zadovoljstvu dragoga Allaha u džennetskim perivojima, život ljepote koju niti jedno oko nije vidjelo, niti jedno uho nije čulo, niti je kome na um palo, moraju zaraditi na Dunjaluku koji postade ahiretskom njivom, a suštinom očekivanog ljudskog ponašanja na Dunjaluku postade konkretna potvrda ispunjenja zavjeta svjedočenja dragoga Allaha kao jednoga i jedinoga Gospodara kome se u cijelosti predaje sebe i pokorava Mu se u svim mislima, riječima i djelima.

        Svi Ademovi, alejhisselam, potomci, od prvog do posljednjeg, pomenuti zavjet još na samom početku dadoše dragome Allahu:

        “I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: 'Zar Ja nisam Gospodar vaš?' – oni su odgovarali: 'Jesi, mi svjedočimo' – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: 'Mi o ovome ništa nismo znali', Ili da ne reknete: 'Naši preci su prije nas druge Allahu ravnim smatrali, a mi smo pokoljenje poslije njih. Zar ćeš nas kazniti za ono što su lažljivci činili? I tako, eto, Mi opširno iznosimo dokaze, da bi oni došli sebi.” ( Al-A’raf:172 - 174)

        Ovim svjedočenjem svi ljudi preuzeše obavezu da će svoju relativnu i ograničenu slobodu, koja im je darovana po osnovu ranije prihvaćenoga emaneta vjere, na Zemlji koristiti na taj način da cjelokupnim svojim životom i djelom potvrde istinu da je dragi Allah Bog osim kojeg drugoga boga nema i vrhovni Vladar svega postojećeg.

        Na neki način moglo bi se reći da je ljudima njihovo mjesto u vječnosti u dobroj mjeri dato, jasno uz svjedočenje da se uistinu ništa ne odvija bez Allahovog određenja,  u njihove vlastite ruke, jer će im dragi Allah na Sudnjem Danu suditi upravo prema njihovim djelima. Ovo se može lijepo vidjeti kroz sljedeći hadis kudsi:

        Ebu Zerr el-Gifari, r.a., kazuje da Allahov Poslanik, s.a.v.s, prenosi da Uzvišeni Allah kaže:

       “Robovi Moji, ja sam Sebi zabranio nasilje (zulum), i vama sam ga učinio zabranjenim, pa ne činite jedni drugima nepravdu.

        Robovi Moji, svi ste vi zalutali osim onoga koga Ja uputim, pa tražite da vas uputim i Ja ću vas uputiti.

        Robovi Moji, svi ste vi gladni osim onoga koga Ja nahranim, pa tražite da vas nahranim i Ja ću vas nahraniti.

        Robovi Moji, svi ste vi neodjeveni osim onoga koga Ja odjenem, pa tražite da vas odjenem i Ja ću vas odjenuti.

        Robovi Moji, vi griješite i noću i danju, a Ja sve grijehe opraštam, pa tražite da vam oprostim.

        Robovi Moji, vi nikada ne možete doći do onoga što bi Meni štetu nanijelo pa da mi naštetite, niti možete doći do onoga što bi meni koristilo pa da Mi koristite.

        Ro­bovi Moji, kada bi svi vi, i prvi i zadnji, i ljudi i džini, imali srce najpobožnijeg čovjeka, to ništa ne bi povećalo Moju vlast.

        Robovi Moji, kada bi svi vi, i prvi i zadnji, i ljudi i džini, imali srce najvećega griješnika, to ništa ne bi umanjilo Moju vlast.

        Robovi Moji, kada biste se svi vi, i prvi i zadnji, i ljudi i džini, sakupili na jedno mjesto, pa Mi svi uputili molbe i Ja udovoljio svačijoj molbi, to ne bi umanjilo Moju vlast ni koliko se umanji more kada se u njega zamoči igla.

       Robovi Moji, sve je do vaših djela koje vam Ja zapisujem, a potom ću vam za  njih dati odgovarajuću naknadu. Pa ko zatekne dobro neka zahvali Allahu, a ko zatekne loše neka kori samog sebe.”  (Hadis kudsi, govor dragoga Allaha koji nije sastavni dio časnoga Kur’ana već je izrečen preko Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, prenosi Ebu Zerr, bilježe Muslim, Tirmizi i Ibn Madže)

        Vidimo, dakle, da je sve do ljudskih djela koje dragi Allah zapisuje i onda prema njima daje naknadu na Sudnjem Danu. Ko tamo nađe dobro to je zbog milosti, upute i blagodati dragoga Allaha i Njemu za to treba zahvaljivati, a ko tamo nađe zlo, to je nepravda koju je sam sebi načinio i treba kriviti samoga sebe.