Adem a.s. - treći dio

Kada dragi Allah, Bog, Stvoritelj odluči stvoriti čovjeka, On se, hvaljen i uzvišen neka je, obrati melekima prisutnim u sferama Arša i Kursa objelodanivši im Svoju volju o stvaranju novog stvorenja: “I kad je melekima Gospodar tvoj rekao: “Stvoriću čovjeka od ilovače, pa kad mu savršen oblik dam i život u nj udahnem, vi mu se poklonite!” (Sad, 71-72)

Tako plemeniti meleki od svoga uzvišenoga i savršenoga Gospodara, dragoga Allaha, saznadoše svrhu sakupljanja izvjesne mase glinene ilovače, koju su neki od njih ranije po Božijoj naredbi donijeli sa planete Zemlje i koja stajaše u sferama Arša i Kursa određeni vremenski period.

Međutim, kad im dragi Allah objelodani i to da je Njegova volja da čovjek bude Njegov namjesnik (halifa) na planeti Zemlji, melekima to bi čudno, budući da oni, milošću njihova Gospodara, znadoše kako će taj Allahov halifa, nažalost, na Zemlji prolijevati krv nedužnih Allahovih stvorenja i na razne druge načine nered činiti. Pogotovo im se učini čudnim to što je stvorenju takvog ponašanja, budući da im je dragi Allah jasno naredio da baš njemu učine sedždu, data izvjesna prednost nad njima koji potpuno i trajno štuju, slave i veličaju dragoga Allaha robujući Mu potpunim robovanjem:

A kada Gospodar tvoj reče melekima: “Ja će na Zemlji namjesnika postaviti!” – oni rekoše: “Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo.” On reče: “Ja znam ono što vi ne znate.” (Al-Baqara, 30)

Meleki, baš kao i sva druga stvorenja, o svemu znaju samo onoliko koliko ih o tome dragi Allah pouči, tako da oni ne mogaše znati da je Adem, kako prvostvorenoga čovjeka imenova dragi Allah, po Njegovoj odredbi učinjen nad njima superiornijim u nekim vrstama znanja, odnosno znanosti.

Da bi im to bilo jasno dragi Allah pouči Adema, alejhisselam, imenima svih stvari, a potom neke od tih stvari (ili pak sve njih – to dragi Allah najbolje zna) predoči melekima i upita ih da Ga obavijeste o njihovim imenima: - I pouči On Adema nazivima svih stvari, a onda ih predoči melekima i reče: “Kažite Mi nazive njihove, ako istinu govorite!” “Hvaljen neka si” – rekoše oni – “mi znamo samo ono čemu si nas Ti poučio; Ti si Sveznajući i Mudri.” (Al-Baqara, 31-32)

Pošto meleki priznaše da njima o tome nije dato nikakvo znanje, dragi Allah pozva Adema, alejhisselam, da ih on obavijesti o onome što ne znaju: “O Ademe”, - reče On – “kaži im ti nazive njihove!” I kad im on kaza nazive njihove, Allah reč: “Zar vam nisam rekao da samo Ja znam tajne nebesa i Zemlje i da samo Ja znam ono što javno činite i ono što krijete!” (Al- Baqara, 33) Adem, alejhisselam, tako meleke obavijesti o onome što njima bi nepoznato i tako se objelodani Allahova savršena odredba da čovjek bude poučen imenima svih stvari. Koja su to imena kojima je Adem, alejhisselam, poučen nije sasvim znano. Mišljenja su različita.

Tako neki kažu da je riječ o tome da je Adem, alejhisselam, poučen Imenima dragoga Allaha, drugi opet kažu da je Adem, alejhisselam, poučen zbiljama (hakikatima) svih stvari, treći pak navode da je riječ o imenima konkretnih stvari iz našega svijeta (imena raznih vrsta voća, povrća, životinja itd). Prema tome, ne zna se tačno šta uistinu znači činjenica da je Adem, alejhisselam, poučen imenima svih stvari. Naravno, s obzirom na naše veoma ograničeno i skromno znanje, mi nemamo prava pretendovati da damo bilo kakav ozbiljan odgovor na ovo pitanje, već samo razmišljamo da bi se to moglo dvojako promatrati: kao ono čemu je poučen Adem, alejhisselam, kao pojedinac i kao ono čemu je poučen Adem kao čovjek, tj. čemu je poučeno čovječanstvo općenito.

Što se tiče Adema, alejhisselam, lično, budući da je on prvi Allahov poslanik mislimo da nema sumnje da je poučen Islamu (što između ostaloga uključuje i znanje o Allahovim Imenima i znanje o hakikatima svih stvari) onoliko koliko je to dragi Allah htio, a svakako više nego što su znali meleki. Isto tako, mislimo da nema sumnje ni u to da ga je dragi Allah poučio i imenima stvari ovoga svijeta onoliko koliko mu je bilo potrebno za život na Zemlji, pa i više od toga koliko je to dragi Allah htio.

Dragi Allah najbolje zna. Što se tiče ljudi općenito čini nam se, a dragi Allah najbolje zna, da bi se moglo reći kako je Adem (čovjek) poučen znanosti (nauci) kojom će moći da spoznaje, razumijeva i objašnjava svijet oko sebe i donekle ga iskorištava u svoju svrhu. Melekima ova vrsta znanja bi uskraćena, ali niti čovjeku ne bi data punina tog znanja, jer on bi poučen samo imenima svega, ali mu zato suština (bit) svega ostade nedostupnom, jer to pripada samo sveznanju dragoga Allaha, koji je Jedini što poznaje sve tajne nebesa i Zemlje.

Tako je čovjek putem svoga razuma i znanosti (nauke) u mogućnosti da do izvjesne granice sazna o svemu što ga okružuje, ali mu je suština svega toga trajno nedostupna. Ovo ograničenje znanosti i čovjekove spoznaje je na jedan lijep način objašnjeno u narednom citatu: ... Ova veličanstvena ravnoteža, zadivljujuća harmonija, jedinstvenost i poredak koji je satkan od milijuna detalja viče na sav glas da tu postoji Stvoritelj, Začetnik ovih stvorenja, da je On svemoćni Bog, da On objedinjuje sva savršenstva, da je blizu Svojim stvorenjima kao što je blizu krv njihovim tijelima, da nad njima bdi, udovoljava njihovim potrebama, čuje njihove uzdisaje, vidi njihove situacije. To je Allah kojeg su nam vjere opisale uzvišenim Imenima (esmau-l-husna) i nema drugog boga.

Allah nije gluha zakonitost koju zagovara nijemi materijalizam, a niti izolovan Aristotelov bog. Nije On ni Platonov bog u idealističkom svijetu, a niti je On materijalna egzistencija kako Ga je zamišljao Spinoza i drugi zagovornici jedinstva svijeta (panteizma). On je Jedan i ništa Mu nije slično. On je iznad svega što znamo, iznad svih situacija, formi i oblika, vremena i mjesta. On je uočljiv po Svojoj djelatnosti, nevidljiv po Svojoj bitnosti. Ne vide Ga oči, a On sve vidi. Ili, još bolje rečeno, sve oči Njime vide, Njegovim svjetlom i pomoću moći koju je On očima dao.

No, jasno nam je da je znanost, bez obzira na sva njezina ograničenja, zaista jedna ogromna blagodat što je čovjeku darovana od dragoga Allaha i da mu ona omogućava da bude Njegov namjesnik na Zemlji, ali ona ipak nije ono najljepše i najvrijednije u njemu. Najljepše i najvrijednije u Ademu (čovjeku) svakako je onaj predivni, plemeniti, tajanstveni polog koji je dragi Allah od Svoga Ruha u njega udahnuo: “I kad je melekima Gospodar tvoj rekao: “Stvoriću čovjeka od ilovače, pa kad mu savršen oblik dam i život u nj udahnem, vi mu se poklonite!” (Sad, 71-72) “I kad Gospodar tvoj reče melekima: “Ja ću stvoriti čovjeka od ilovače, od blata ustajalog, i kad mu dam lik i u njeg’ udahnem od Svoga Ruha, vi mu se poklonite!” (Al-Higr, 28-29)

Dakle, Adem, odnosno čovjek, baštinik je Allahovog udahnuća, nečega što je dragi Allah od Svoga Ruha u njega udahnjivanjem (ve nefahtu fihi mir Ruhi) pohranio. Kakva je priroda tog Allahovog udahnuća – to je veliko pitanje o čemu samo dragi Allah zna, dok stvorenja o tome mogu znati samo toliko koliko ih On, hvaljen neka je, pouči. Kao i po pitanju Ademova (čovjekova) poznavanja imena svih stvari, mi lično ne možemo, niti smijemo, pretendovati na bilo kakvo sasvim sigurno i potpuno znanje o ovom pojmu. Ali, ako mi doista nismo u mogućnosti sigurno znati šta Allahovo udahnuće u Ademu istinski jeste, mi sa potpunom sigurnošću znamo i tvrdimo šta ono nije – Allahovo udahnuće u Ademu, niti njega kao pojedinca (Adem, alejhisselam), niti njega kao čovjeka općenito, apsolutno ne čini, neuzubillah, bogom uz dragoga Allaha. Ma šta i ma koliko od Ruha dragoga Allaha bilo udahnuto u Ademu, on ostaje samo slabašno stvorenje koje svu svoju egzistenciju duguje Stvoritelju o Kome je potpuno i apsolutno ovisno. Sve Božansko apsolutno pripada svemogućem Bogu, Jednom Koji druga nema, dragome Allahu.

Sve drugo osim dragog Boga svjetovi su Njegovih stvorenja, slabašnih robova koji su o Njemu potpuno i apsolutno ovisni. Iako mi doista nemamo znanja da ozbiljno objasnimo ove pojmove, dragoga Allaha molimo da nam oprosti na našoj slabosti da se ustegnemo od toga da na ovome mjestu pomenemo nešto o tome kako mi ovo odmišljamo tj. interpretiramo. Molimo Ga da nas sačuva od ozbiljnih grešaka, a one sitne nam oprosti i smiluje nam se – amin. Prema tome, ono što slijedi samo je jedan skroman pokušaj doživljaja i interpretacije ovih veličanstvenih istina, pokušaj koji može biti valjan samo onoliko koliko je utemeljen na istinama časnoga Kur’ana i Sunneta.