Historija Islama

Iz navedenih plemenitih ajeta sasvim se jasno vidi kako je prokleti Iblis, nakon što je odbio naredbu dragoga Boga da učini sedždu Ademu, u svojoj nepokornosti tvrdoglavo istrajao, stalno zagovarajući kako ne priliči njemu da sedždu čini onom ko je stvoren od zemlje i ko je zbog toga niži od njega što je stvoren od vatre. Prokleti Iblis je na taj način pokazao potpuno odsustvo svakoga kajanja, svake sposobnosti da prepozna vlastitu grešku, a pečat svojoj propasti on je stavio svojim inatom. Prokleti Iblis je u razumijevanju čitavog slučaja otišao u potpuno suprotnom smjeru.

Predanja nam dalje kazuju da su se njih dvoje, nakon isteka perioda razdvojenosti, Allahovom milošću sastali na visoravni Arefat, na jednom brdašcu na tom platou koje je baš zbog tog susreta nazvano Džebelu Rahmet (Brdo milosti), da bi se tako napravio trajni podsjetnik na izuzetnu milost Svemilosnoga, Samilosnoga koji je učinio da se razdvojena srca tu ponovo susretnu.

Beskrajna milost dragoga Allaha, koju je On, Svemilosni, Samilosni, uzdigao, kako nam to poznati hadis kudsi jasno kazuje, iznad Svoje srdžbe i učinio da ju ona prevladava, nepresušno je utočište svim iskrenim pokajnicima bez obzira na veličinu i težinu grijeha i zlodjela koje su počinili. Nema tog grijeha niti zlodjela koje neće biti oprošteno onome ko se prije vlastite smrti i prije nastupa Sudnjega dana pokaje i povrati na Pravi put. Ali, dakako, to pokajanje mora biti iskreno – što znači da se odmah mora potpuno ostaviti griješenje sa čvrstom i odlučnom namjerom da se nevaljalštini više nikad neće vratiti i mora se iskreno i predano povratiti na put iskrene vjere, put istinske predanosti dragome Bogu (islam): "... I povratite se Gospodaru svome i pokorite Mu se prije nego što vam kazna dođe, poslije vam niko neće u pomoć priskočiti. I slijedite ono najljepše, ono što vam Gospodar vaš objavljuje, prije nego što vam iznenada kazna dođe, za čiji dolazak nećete znati." (Az- Zumar, 54-55)

"Kada je Adem učinio grijeh, rekao je: 'Gospodaru moj! Tako ti Muhammeda, molim Te da mi oprostiš.' Allah ga je na to upitao: 'Otkud ti znaš za Muhammeda, a još ga nisam ni stvorio?' Adem je odgovorio: 'Gospodaru moj, kad si me Svojom rukom stvorio i u mene od Svoga duha udahnuo, ja sam podigao glavu i na stubovima Arša ugledao natpis: 'Nema boga osim Allaha, Muhammed je Allahov poslanik.' Znao sam da ćeš Ti uz Svoje ime spomenuti samo onoga ko Ti je najdraži od svih stvorenja.' Allah je na to rekao: 'U pravu si, Ademe. On mi je najdraže stvorenje, pa pošto si Me njime zamolio, već sam ti oprostio. Da nije Muhammeda, ne bih ni tebe stvarao."

Udahnuti Allahov Ruh, čista je svjetlost savršene plemenitosti i svekolike dobrote koja sija u svim ljudima, a pohranjena je, kako mi to mislimo, a dragi Allah najbolje zna, unutar ljudske duše (nefsa) i skupa s njom nalazi se u nutrini ljudskoga tijela. Ruh (duh) u nama, s obzirom na svoje izvorno porijeklo u udahnuću od Ruha dragog Allaha, savršeno je čist i blistav i ima svojstvo savršene dobrote bez imalo zlobe, ali se taj Ruh nalazi unutar naše duše, koja opet može da, prema našem slobodnom odabiru, bude i dobra i zla.

Kada dragi Allah, Bog, Stvoritelj odluči stvoriti čovjeka, On se, hvaljen i uzvišen neka je, obrati melekima prisutnim u sferama Arša i Kursa objelodanivši im Svoju volju o stvaranju novog stvorenja: “I kad je melekima Gospodar tvoj rekao: “Stvoriću čovjeka od ilovače, pa kad mu savršen oblik dam i život u nj udahnem, vi mu se poklonite!” (Sad, 71-72)

Prihvatanje emaneta vjere po našem mišljenju, a dragi Allah najbolje zna, desilo se u praiskonu, u ezelskoj etapi života kada prvi čovjek još ne bijaše tjelesno stvoren. Dragi Allah je čovjeku, nakon što on odluči prihvatiti njezin emanet, odredio vjeru koju će on trebati prakticirati i prema njenim smjernicama organizirati svoje cjelokupno življenje u dunjalučkoj etapi života. Tu vjeru, dragi Allah, Mudri, Svemilosni, Samilosni, hvaljen neka je On, odredio je kao model prema kojem je čovjek stvoren u tom smislu da on treba biti takav da ju svojim životom adekvatno i ispoljava:

U Kur’anu je spomenuto 28 Allahovih poslanika. Za trojicu od njih nije potpuno utvrđeno da li su poslanici ili odabrani ljudi (evlije) te ih neki učenjaci smatraju pejgamberima, a neki dobrim ljudima