Bošnjačka narodna lirika

Momak gleda ženu koja dolazi na izvor po vodu:

„Nasred Foče studena vodica
Tu dolazi dilber udovica...
Gledalo je momče preko Drine..." [1]

Ova dva svijeta toliko fizički i prostorno razmeđena se rijetko ili gotovo nikako ne sreću osim kada su u pitanju članovi uže porodice. Upravo zbog ove otuđenosti jednog svijeta od drugog javlja se potreba za komunikacijom, a ona se nerijetko odvija putem lirske pjesme (sevdalinke) pomoću koje je sa unutrašnje strane zida, iz bašče ili sa prozora ženski subjekt odgovarao izazovu s druge strane zida, izazovu muškarca koji nije bio stiješnjen prostorom.

„Gdje si, dragi, kad ćeš čikmom proći,
Svojoj Ajši u konake doći!?" [2]

Valja naglasiti da su, u gradskim sredinama, postojali načini da se dvoje mladih sretnu jer su one bile nešto liberalnije. Za te susrete postojalo je tačno određeno mjesto i vrijeme. Kao mjesto susreta najčešće se spominju velike drvene kapije koje bi bile samo djelomično otvorene i kroz koje bi djevojke provirivale na ulicu, očekujući dragog, ili su to činile na prozorima koji su bili prekriveni tankim isprepletenim daščicama što je onemogućavalo muškarca da u potpunosti vidi ženu ili da se ostvari fizički kontakt. Muškarac i žena su uvijek prostorno razdvojeni, između njih su prepreke koje sprječavaju direktan kontakt. Sjetimo se u kakvom ambijentu Aleksa Šantić prikazuje Mostarku Eminu u pjesmi koja je nastala po ugledu baš na ove lirske pjesme, te pogledajmo kako se Emina u skladu s vremenom i običajima ponaša.

Primijetit ćemo da je ljepotica smještena u bašči, u hladu jasmina, da joj sunce ne potamni kožu jer je bjelina bila simbol ljepote. Primijetit ćemo i kult vode, lirski subjekt se vraća iz hamama, javnog kupatila , a Emina zalijeva cvijeće. Napomenimo da se njena ljepota ističe riječima „stid je ne bi bilo da je kod sultana", kao što se i ljepota pojedinih gradova prikazuje u usporedbi s Istanbulom.

„Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!

Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crk'o"

Đenana i Lada Buturović (2002.) govoreći o baladi navode da se u njima mogu raspoznati dva pola, „užeg- ženskog ali ništa manje i životnog, i znatno šireg - muškog, muževljevog i junakovog koji karakterišu velike dužnosti, brze akcije, riječi, velika i nagla osjećanja, brze i velike odluke - sve što obezbjeđuje dostojnost za ulazak u historiju i sjećanje."[3]

Ženin prostor je bašča, kuća i sokak, u skladu sa ulogom sestre, kćerke, supruge i majke. Njena je zadaća da sluša i da bude „voda" koja će gasiti vatru, tj. da miri i da bude glas razuma, da u porodici čuva moral i tradiciju; to je osnovna uloga koja joj je vjerski, i tradicijski dodijeljena, a koja je kao takva prihvaćena i u kulturi. Na širem planu preovladava muškarac, a ženin se individualni glas ne čuje. Narodna kultura izražena ovim pjesmama kao nepromjenjiva utjecala je na shvatanje položaja žene u popularnoj kulturi koja se s vremenom mijenjala, gubila određena sekundarna obilježja, ali zadržavala neke odlike poput polne distinkcije i uloge u životu koju sa sobom nosi.

Još uvijek se u tradicionalnim bošnjačkim porodicama diči sinovima, daje im se prvenstvo u mnogo čemu. Za djevojke se priželjkuje moralan život, a porodica se smatra najvećim dostignućem žene, dok su za muškarce otvoreni putevi. Kako se pjesma širila? Gradovi su bili važna mjesta trgovanja u tačno određenom dobu godine, kafane (hanovi) kraj puta su prihvatali sve putnike namjernike, bilo da dolaze zbog trgovine ili pojedinih svetkovina. Putnici su u snijegom prekrivenoj kafani u nemogućnosti da nastave putovanje ili na pustim drumovima da skrate duge noći pjevali pjesme o ljepoti pojedinih gradova na koje su nailazili, ili o ljepoti žena iz spomenutih mjesta.

„Pjesme o ljepoti žena iz sarajevske, banjalučke, mostarske i drugih sredina, kolale su s kraja na kraj Bosne u vrijeme kada nisu postojali ni željeznica ni telefon ni telegraf.“[4]

Često se ljepota nekog grada poredi sa sjajem i ljepotom velikoh gradova poput Stambola (Istanbul) ili sa nekim drugim idealom ljepote za ljude čija kultura počiva orijentalnoj kulturi koja je upravo iz tih gradova i došla. Prodorom zapadnjačkog načina života nestaju i okolnosti u kojima se sevdalinka javlja, jer se prostor razgraničavanja gubi i dva svijeta se postupno, ali sigurno miješaju. Visoka kultura Usmena kultura i tradicija koja ima konstantnu vrijednost utjecala je na popularnu kulturu što dokazuje koliku narodna književnost, ogledala se ona u pjesmi, predaji ili običaju, ima moć da postane dijelom popularne kulture odakle će, posredstvom pojedinaca, kroz selektovane motive, ući na vrata visoke književnosti. O Wiliamsovoj definiciji selektivne tradicije smo govorili u prethodnom dijelu teksta.

Osim u sevdalinkama koje su direktni proizvod narodne kulture motiv žene javlja se i u visokoj kulturi, prvenstveno u romanima i pričama, a spominje se i kao motivi pjesama. Doduše, uočljiv je znatno broj kako ženskih likova, pogotovo u formi glavnih protagonista, tako i ženskih pisaca.

Čitajući roman Ponornica Skendera Kulenovića može se uočiti lepeza ženskih likova, koji gradiraju i mijenjaju se u odnosu na moral i pridržavanje patrijarhalne paradigme, od majke glavnog lika Muhameda koja je oličenje patrijarhalne žene, preko njegove tetke koja preuzima ulogu muškarca i Arife koja se razvodi i vraća ocu kršeći nepisana pravila do lika kmetovske kćerke koja ostaje trudna s begom, a podvaljuje dijete mužu nemuslimanu naglašavanjući pritom da je to kod njih drugačije. Na drugom kraju spektra javlja se Eliza, francuskinja koju je Muhamed upoznao na studijama u Kairu koja pripada sasvim nekom drugom svijetu i slobodno ispoljava svoju seksualnost. U svojim razmišljanjima Muhamed zamišlja da bi ga ona nazvala poludivljakom kada bi vidjela uslove i okruženje u kojem živi, što nam daje priliku imagološki posmatrati islam i običaje kroz oči Drugog u književnosti.

1 Ibidem str. 126
2 Ibidem, str. 43
3 Buturović Đenana i Lada (2002). Antologija bošnjačkih usmenih lirskonarativnih pjesama. Sarajevo: Svjetlost, str. 7
4 Narodno blago Bošnjaka, priredio Dževad Jahić. Moskva: Izdavačka radionica „TREŠNJEV BUNAR“, 1995, str 10