Popularna kultura

Raymond Williams u svom članku Analiza kulture navodi tri definicije kulture, „idealna" definicija tvrdi da je kultura: "...stanje ili proces čovjekova usavršavanja u odnosu na apsolutne ili univerzalne vrijednosti."¹ Po „dokumentranoj" definiciji kultura je „skup djela uma i mašte u kojem su, vrlo detaljno i na različite načine, zabilježene misli i iskustva ljudi"², a po trećoj „socijalnoj" definiciji kulture koju daje Wiliams ona je „..opis posebnog načina života u kojem se određena značenja i vrijednosti ne izražavaju samo u umjetnosti, nego i u svakodnevnom životu."³ Vodeći se ovim definicijama pitamo se koju uzeti kao polazište za izradu rada?

Dolazimo do istog zaključka kao spomenuti autor koji tvrdi da je svaki pokušaja definiranja kulture isključivo po jednom navedenom obrascu neprihvaltljiv te da je najbolje osvijetliti kulturu kao cjelinu te taj zaključak poslužiti kao polazište u izradi rada, uz naglasak na socijalnu definiciju koja"pretpostavlja analizu kulture kao 'pojašnjenje značenja i vrijednosti koje su implicitne i ekslicitne u posebnom načinu života, u posebnoj kulturi.'"⁴ Kao neospornu vodilju, posebno kada bude riječ o izboru motiva koji su ponajprije začeti u narodnoj kulturi i usmenoj književnosti odakle su prešli u popularnu kulturu koja se kao takva javlja u određenom vremenu, a potom, kao odabrani, selektirani motivi preko pojedinca u visoku kulturu, valja uzeti Wiliamsovu tvrdnja koju navodi Duda, a po kojoj se "... i u najopćenitijim definicijama kulture mogu razlikovati tri njezine razine: življena kultura posebnog prostora i vremena, koja je u potpunoti dostupna samo onima koji žive u tom prostoru i tom vremenu, zatim zabilježena kultura u naširem smislu od umjetnosti do svakodnevnih činjenica, odnosno kultura razdoblja i, naposljetku, ono što povezuje življenu kulturu i kulturu trazdoblja- kultura seletivne tradicije, kao ‘kontinuirani izbor i reizbor prethodnika. ‘ “⁵

U prvom njegovom dijelu nastojaće se prikazati kakva je vizija žene u islamskoj kulturi koja se oslanja na izvorno vjersko učenje, njen položaj, prava i dužnosti, te će se nastojati rasvijetliti međuodnos supružnika u islamu. Drugi dio rada ima za cilj objasniti kako je ova kultura utjecala na nastanak popularne kulture koja se odrazila na shvatanja, način života i narodne pjesme stanovnika Bosne i Hercegovine, te na stvaralaštvo pisaca sa ovih prostora, bilo u ugođaju koji prepoznaju oko sebe, bilo u prikazivanju likova.

Posebnu pažnju obratiće se na položaj žene u patrijarhalnoj islamskoj porodici unutar kulture koja se stvara pod utjecajem vjerskog učenja i shvatanja svijeta. Prikazaćemo likove žena unutar djela pojedinih autora, u narodnim pjesmama i izložiti kako se u sevdalinci nazire shvatanje žene kroz njen glas koji se javlja sakriven iza visokih ograda u otuđenosti od muškoga svijeta te kakva atmosfera i osjećanje u sevdalinci preovladava. Biće riječi i o kulturi življenja te arhitekturi i prostornoj podjeli muškoga i ženskoga življa.U završnom dijelu rada prikazaće se kako se izvorno islamsko učenje i kultura reflektira na kulturu danas, a posebno na njen stav o ženi. Williams teoriju kulture definira kao proučavanje odnosa između čitavog načina života, i ističe da je bitno tragati za stvarnim životom izraženim kroz čitav ustroj te naglašava da se razlijuju življena kultura nekog vremena i prostora (ona koja je u potpunosti dostupna samo onima koji su živjelu u određeno vrijeme na određenom prostoru), kultura nekog razdoblja (zabilježena kultura), a kao sastavnica između njih javlja se kultura selektivne tradicije koja odabire neke vrijednosti, a potom ih naročito ističe.

Govoreći o položaju žene u islamskoj kulturi izdvajamo određene vrijednosti koje smatramo najkarakterističnijima, ili, u najmanju ruku, najviše zapaženima i komentiranima.

Položaj žene u islamskoj kulturi

Prije pojave islama u Arabiji je rođenje ženskog djeteta smatrano velikom sramotom za porodicu i ono bi najčešće bilo zakopano živo. Ni drugdje u svijetu situacija nije bila naročito bolja, iako nije dolazilo do zakopavanja djece žena nije imala gotovo nikakva prava, tokom mladosti bila bi potčinjena volji oca, a nakon prelaska u muževu kuću postajala bi njegovom svojinom kojom je mogao svojevoljno raspolagati.

Mogla je biti nasljeđivana, a nije imala pravo na slobodu volje ili nasljedstvo, nije imala udjela na u bilo kakvim odlukama koje su se ticale njene djece niti je imal pravo da se poput muškarca bavi nekom profesijom. U svojoj knjizi Žena u Kur’ anu Muhammed M. Ša’ravi govoreći o statusu žene prije islama navodi da je ona u staroj Grčkoj bila dio imovine njenog staratelja, oca ili brata prije braka, a nakon toga pripadala bi mužu. Nadalje kaže da je u rimskom pravu žena imala status djeteta ili umno poremećene osobe kojoj je onemogućeno posjedovanje imetka.

U nekim jevrejskim frakcijama imala je status obične sluškinje bez prava na nasljedstvo ukoliko je umrli imao muških nasljednika. O ženama u okviru kulturoloških razmatranja progovara i Burke( 1991): “O ženama se, zbog nedostatka podataka, premalo može reći...Kultura žena ne poklapa se s kulturom njihovih muževa, očeva, sinova i braće; iako im je mnogo toga zajedničko, ipak su iz mnogo čega žene isključene.“⁶ Ovakvo stanje će n umnogome promijeniti pojava islamskog učenja. Muslimani slijede uputu Muhameda kojeg smatraju svojim poslanikom, a koji ističe da su najbolji oni muškarci koji se najljepše ophode prema svojim ženama. Roditeljima se nalaže lijepo postupanje prema djeci, posebno ženskoj, a kao nagradu obećava se Džennet. Islam je izjednačio muškarca i ženu, ali im je dao različita zaduženja shodno njihovoj prirodi i potrebama. „A u Njegovim riječima: ‘Zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima...‘ Allah nije odredio ko ima prednost nad kim,; muškarci imaju prednost u određenim stvarima, a isto tako i žene.

Svako ima prednost zbog onoga što mu omogućava uspješno obavljanje njegove misije u životu.“⁷ Kur’ an kaže: „A ako su braća i sestre, onda će muškarcu pripasti dio jednak koliko dvjema ženskima. To vam Allah objašnjava, da ne zalutate. A Allah zna sve...“ ( En-Nisa, 176) Upravo segment islamske kulture bazirane na osnovnom vjerskom učenju je najviše kritiziran.

Islamu se spočitava dio bračnog prava koji dozvoljava poligamiju, a mnogi diskriminacijom žena smatraju i činjenicu da se svjedočenje jednog muškarca smatra ravnim svjedočenju dvije žene te nasljedno pravo prema kojem muškarac nasljeđuje koliko dvije žene. Islam nalaže ženi da pokrije svo svoje tijelo osim lica i šaka, što je specifično obilježje ove kulture.

O obavezi pokrivanja Kur’ an kaže: „A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim, ili očevima svojim, ili očevima muževa svojih, ili sinovima svojim, ili sinovima muževa svojih, ili braći svojoj, prijateljicama svojim, ili muškarcima kojima nisu potrebne žene, ili djeci koja još ne znaju koja su stidna mjesta žena; i neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju. I svi se Allahu pokajte, vjernici, da bi ste postigli ono što želite.“ ( En-Nur, 31)