Međureligijski dijalog: Potreba ili perspektiva

Od davnina, a tako je u većini društava i danas, svaki religiozan (vjerujući) čovjek predan je jednoj od objavljenih religija nebeskog porijekla, smatrajući tu svoju religiju jedinom ispravnom, odnosno jedinom religijom koja može donijeti spas i blagostanje. Za takvu osobu, traganje i istraživanje drugih vrela duhovnosti ne doima se odveć važnim. Međutim, za osobu koja je spoznala uvjetovanosti i nužne implikacije života u "globalnom selu" nemoguće je zanemariti izvorne (autentične) duhovnosti drugih ljudi.

Neobaviještenost o drugim (a samim tim i drugačijim) religijama i tradicijama, iz historijskih razloga, u prošlosti je uvjetovala međusobno nerazumijevanje i nesporazume među sljedbenicima različitih religija, tako da jedni druge čak i ne smatraju vjerujućim ljudima (vjernicima), već ljudima apsolutno lišenih Božije upute. Islam je od same svoje pojave uspostavio dijalog s judaizmom i kršćanstvom i ovaj je dijalog imao svoj kontinuitet i trajao kroz sva stoljeća historije islama. Nijedan razlog ne postoji da isti ne unapređuje danas. Naprotiv, kur'anski imperativ je: „Ti sa njima na najljepši način raspravljaj – komuniciraj!" Mesih, Isa, u islamu ima itekako visok položaj.

Kur'an ga imenuje kao Mudrost i Riječ Božiju, pobrajajući i potvrđujući sva njegova čudesna djela i čudotvorne moći, što je potpuno sukladno kršćanskome vjerovanju. Isti je slučaj i s Musaom. Ono što je Kur'an saopštio o prethodnim vjesnicima Božijim, posebice Musau i Mesihu, ne može se smatrati pukom reinterpretacijom biblijskih kazivanja, već je prije riječ o sličnosti između kur'anskih i biblijskih svetih pripovijesti, što znakovito govori o činjenici da su ove tri religije, jamačno, tri paradigme jedne te iste transcendentne zbilje.

Sve Božije vjesnike Kur'an naziva muslimima (predanima), a vjeru definira kao predanost Bogu - islam. Otuda supstrat svih objavljenih religija jeste, ustvari, poruka o jednoj Istini, jednoj Zbilji - Svetoj Biti Božijoj, pred kojom valja svakome čovjeku skrušen biti i pokoriti se. To i jeste, jednom riječju, vjera. A vjera uči da je Bog stvorio ljude različitim i uputio ih jedne na druge da, konzumirajući Njegovu milost i uputu, ostvare svoj cilj na zemlji uz druge i sa drugima. Reci: „O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Bogu ne klanjamo, da nikog Njemu ravnim ne smatramo... (Kur'an, 3:64).

Dragi Stvoritelj nas poziva na dogovor/ dijalog, na međusobno komuniciranje. U prirodna sredstva normalne, čak nužne međuljudske komunikacije, ubraja se pribjegavanje sredstvu dogovaranja o pitanjima života, rada i djelovanja, s obzirom da je dogovaranje najnormalniji, najprikladniji i najkraći put do uspjeha, koji stoji naspram traganja za jednim od najboljih rješenja potrebnih čovjeku kao pojedincu i cijeloj ljudskoj zajednici. Ali komunikacija može biti uspješna, manje uspješna ili se ljudi, iako govore istim jezikom, ne mogu sporazumjeti.

Za uspješnu komunikaciju nije važna samo ideja ili sadržaji o kojima se govori, koji se prenose, isti jezik, odnosno komunikacijski kod kojim se služi, već i forma oblikovanja poruke, način i putevi njenog prijenosa, do onog komunikatora kome je poruka upućena. Bog dragi kaže: Lijepa riječ je kao i lijepo drvo; korijen mu je čvrsto u zemlji, a grana prema nebu (Kur'an, 14:24). Međureligijski dijalog odvija se kroz tri razine: Prva razina međureligijskoga dijaloga obuhvata konkretno društveno miješanje skupina i pojedinaca iz različitih religijskih tradicija i zajednica; Druga razina međureligijskog dijaloga obuhvata naučna i akademska istraživanja religija, naročito njihovih sličnosti i razlika, bilo na specifičnom vjerskom planu (vjerovanje, obredi, etika, disciplina, molitva i dr.), bilo na širem kulturološkom planu (društvo, politika, znanost, pravo, međuljudski odnosi, etnos i dr.).

Treća razina međureligijskog dijaloga obuhvata susrete, razgovore, pregovore i zajedničke deklaracije službenih predstavnika iz pojedinih religija ili vjerskih zajednica. Što se tiče prve razine međureligijskog dijaloga, činjenica je da miješanje među skupinama i pojedincima različitih religijskih tradicija i zajednica nije svugdje u svijetu jednako dobrodošlo i tolerisano. Zahvaljujući prijateljskim odnosima naših država, kulturne razmjene, vjerske manifestacije činile bi ovu razinu učinkovitom i djelotvornom. Što se tiče druge razine međureligijskog dijaloga treba primijetiti da su naučna i akademska istraživanja religija prisutna među teolozima svih religija, ali da su, ipak, po broju, intenzitetu i publikacijama najraširenija među kršćanskim teolozima.

Ovdje vidim priliku za djelotvornost ovog skupa između vjerskih zajednica naše dvije prijateljske zemlje. Kad je u pitanju treća razina međureligijskog dijaloga treba, također, primijetiti da su susreti, razgovori, pregovori i zajedničke deklaracije posljednjih nekoliko godina najčešće plod međunarodnih inicijativa koje su dolazile s kršćanske strane, što ne znači da i druge religije nisu ništa poduzimale po tom pitanju. Posebno raduje to što je ovaj skup uslijedio nakon promišljanja ambasade Indonezije i ministarstava vjera, te Međureligijskog savjeta.

Crkve i vjerske zajednice, zajedno sa svojim socijalnim naukom, nude jednu zaokruženu, mada ne i dovršenu, misaonu cjelinu iz koje je moguće izvući mnoštvo korisnih ideja, nadahnuća i smjernica za angažman svih ljudi dobre volje na socijalnom polju. Tu posebnu važnost i težinu imaju društvene vrijednosti, među koje se ubrajaju istina, sloboda, pravednost i ljubav koja zauzima središnje mjesto u cjelokupnom angažmanu na društvenom planu.